subota, 19. svibnja 2018.

50 godina Neokatekumenskog puta u Rimu



MEĐUNARODNI SUSRET POVODOM 50. OBLJETNICE
POČETKA NEOKATEKUMENSKOGA PUTA
GOVOR SVETOGA OCA FRANJE
Ravan Tor Vergata (Rim)
subota, 5. svibnja 2018.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Sretan sam što vas susrećem i što s vama mogu reći: hvala! Hvala Bogu, a također i vama, iznad svega onima koji su dugo putovali da budu ovdje. Hvala za vaš „da“ koji ste izrekli jer ste prihvatili Gospodinov poziv da živite evanđelje i da evangelizirate. Također, veliko hvala onima koji su započeli Neokatekumenski put prije pedeset godina.
Pedeset je važan broj u Pismima: pedeseti dan Duh Uskrsloga silazi nad apostole i svijetu očituje Crkvu. Još prije toga, Bog je blagoslovio pedesetu godinu: „Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska“ (Lev 25, 11). Sveta godina u kojem je izabrani narod mogao opipati nove stvarnosti, poput oslobođenja i povratka potlačenih kućama: „Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima – govorio je Gospodin – [...]. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu“ (r. 10). Evo, nakon pedeset godina Puta bilo bi lijepo kad bi svatko od vas rekao: „Hvala Gospodine jer si me uistinu oslobodio; jer sam u Crkvi pronašao svoju obitelj; jer u tvome krštenju staro uminu, a novi život nasta (usp. 2 Kor 5, 17); jer si mi preko Puta pokazao stazu na kojoj mogu otkriti tvoju nježnu očinsku ljubav“.
Draga braćo i sestre, na kraju ćete pjevati: „Te Deum zahvalnosti za Božju ljubav i vjernost“. To je vrlo lijepo: zahvaliti Bogu za njegovu ljubav i za njegovu vjernost. Često mu zahvaljujemo za njegove darove, za ono što nam daje i dobro je tako činiti. Ali još je bolje zahvaliti mu na onome što On jest, jer Bog je vjeran u ljubavi. Njegova dobrota ne ovisi o nama. Bez obzira na to što činili, Bog nas nastavlja vjerno ljubiti. To je izvor našega povjerenja, velika životna utjeha. Hrabro onda, nemojte se nikada žalostiti! Kada se čini da su se oblaci problema gusto nadvili nad vaše dane, sjetite se da vjerna Božja ljubav uvijek sjaji, kao sunce koje ne zalazi. Sjećajte se njegova dobra, koje je snažnije od svakog zla i slatko sjećanje na Božju ljubav pomoći će vam u svakoj tjeskobi.
Nedostaje još jedna važna zahvala: vama koji ste pred odlaskom u poslanje. Osjećam da vam moram reći nešto iz srca upravo o poslanju, o evangelizaciji, koja je danas prioritet u Crkvi. Jer poslanje znači posuditi glas vjernoj ljubavi Božjoj, znači naviještati da nas Gospodin voli i da se nikad neće umoriti od mene, od tebe, od nas i ovoga našeg svijeta od kojega smo mi možda umorni. Poslanje znači ispuniti Isusov zadatak o kojem smo slušali i nad kojim bih se htio zaustaviti zajedno s vama: „Pođite, dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28, 19).
Pođite. Poslanje zahtijeva odlaženje. Ali u životu postoji snažna napast ostati, ne riskirati, zadovoljiti se držanjem situacije pod kontrolom. Lakše je ostati kod kuće, okružen onima koji nas vole, ali to nije Isusov put. On šalje: „Pođite“. Ne koristi se polovičnim mjerama. Ne daje nalog za kratke premještaje i nadoknadu putnih troškova, već kaže svojim učenicima, svim svojim učenicima samo jednu riječ: „Pođite!“ Pođite: snažan poziv koji odzvanja u svakom zakutku kršćanskoga života; jasan poziv da se uvijek bude na izlasku, hodočasnici na svijetu u potrazi za bratom koji još ne poznaje radost Božje ljubavi.
Ali kako se odlazi? Treba biti pokretan, ne može se sa sobom ponijeti sav namještaj u kući. To Biblija naučava: kada je Bog oslobodio izabrani narod, odveo ih je u pustinju samo s torbom povjerenja u Njega. I postavši čovjekom, On sâm je hodio u siromaštvu i nije imao gdje nasloniti glavu (usp. Lk 9, 58). Isti stil zahtijeva od svojih. Za odlazak treba biti lagan. Za naviještanje je potrebno odricanje. Samo Crkva koja se odriče svijeta dobro naviješta Gospodina. Samo Crkva nenavezana na moć i novac, slobodna od trijumfalizma i klerikalizma na uvjerljiv način naviješta da Krist oslobađa čovjeka. A tko se, po Njegovoj ljubavi, nauči odreći prolaznih stvari, prigrljuje ovo veliko blago: slobodu. Ne ostaje više pritegnut vlastitim navezanostima koje uvijek zahtijevaju više, a nikad ne daju mir i osjećaj da se srce širi, bez nemira, raspoloženo za Boga i za braću.  
„Pođite“ je glagol poslanja koji kaže još jednu stvar: da se konjugira u množini. Gospodin ne kaže: „pođi ti, onda ti, onda ti...“, već „pođite“ zajedno! U punom smislu misionar nije onaj koji ide sam, već onaj tko hoda zajedno. Zajedničko hodanje jest vještina koja se uvijek uči, svaki dan. Treba biti pažljiv, na primjer, da se ne nameće korak drugima. Prije svega, treba pratiti i čekati, imajući na umu da tuđi put nije istovjetan mome. Kao što u životu nitko nema korak potpuno jednak drugome, tako je i u vjeri i u poslanju: napreduje se zajedno, bez izdvajanja i bez nametanja vlastitog načina hodanja: napreduje se sjedinjeni, kao Crkva, s pastirima, sa svom braćom, bez ishitrenih sprinteva i bez prigovaranja onomu koji sporije hoda. Hodočasnici smo koje braća prate i koji prate drugu braću. I dobro je to činiti osobno, s brigom i poštovanjem prema svačijem hodu, ne požurujući rast drugoga, jer odgovor Bogu sazrijeva samo u izvornoj i iskrenoj slobodi.
Isus uskrsli kaže: „Učinite učenicima“. Evo poslanja. Ne kaže: osvojite, zauzmite, već „učinite učenicima“, tj. podijelite s drugima dar koji ste primili, ljubavni susret koji vam je promijenio život. To je srce poslanja: svjedočiti da nas Bog ljubi i da je s Njime moguća prava ljubav, ona koja dovodi do davanja života bilo gdje, u obitelji, na poslu, kao posvećeni i kao vjenčani. Poslanje jest povratak u stanje učenika s novim Isusovim učenicima. To znači nanovo otkriti sebe kao dio Crkve koja je učenica. Sigurno, Crkva je učiteljica, ali ne može biti učiteljica ako najprije nije učenica, isto kao što ne može biti majka ako prije nije kći. Evo naše Majke: ponizne Crkve, kćeri Očeve i učenice Učiteljeve, sretne što je sestra čovječanstva. A ta dinamika učeništva – učenik koji stvara učenike – potpuno je suprotna od dinamike prozelitizma.
U tome je snaga navještaja, da svijet uzvjeruje. Ne vrijede argumenti koji uvjeravaju, već život koji privlači; ne sposobnost nametanja, već hrabrost služenja. A vi imate u svojem DNK poziv na naviještanje živeći u obitelji, po uzoru na Svetu obitelj: u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju. Donosite tu obiteljsku atmosferu u tolika mjesta opustošena i lišena ljubavi. Budite prepoznatljivi kao prijatelji Isusovi. Sve zovite prijateljima i svima budite prijatelji.
„Pođite i učinite učenicima sve narode“. A kada Isus kaže sve čini se da želi podcrtati da u Njegovu srcu ima mjesta za svaki narod. Nitko nije isključen. Kao djeca za oca i majku; iako ih je mnogo, velikih i malih, svatko je ljubljen čitavim srcem. Jer se ljubav u darivanju ne smanjuje već raste. I uvijek se nada. Kao što roditelji, koji ne gledaju najprije mane i nedostatke djece već djecu samu, i u tom svjetlu prihvaćaju njihove probleme i poteškoće, tako se i misionari ponašaju prema narodima koje Bog ljubi. Ne stavljaju u prvi plan negativne aspekte i stvari koje treba promijeniti nego „vide srcem“, pogledom koji uvažava, pristupom koji poštuje, povjerenjem koje je strpljivo. Tako pođite u poslanje, misleći da ste na „domaćem terenu“. Jer Gospodin je na svom terenu u svakom narodu i Njegov je Duh već sijao prije vašeg dolaska. I misleći na našeg Oca koji toliko ljubi svijet (usp. Iv 3, 16), budite strastveni ljubitelji svakog čovjeka, suradnici radosti sviju (usp. 2 Kor 1, 24), pouzdani jer ste bližnji, prikladni za slušanje jer ste blizu. Ljubite kulture i tradicije naroda bez primjenjivanja unaprijed ustanovljenih modela. Nemojte polaziti od teorija i nacrta već od konkretnih situacija: tako će Duh biti onaj koji će oblikovati navještaj prema svom vremenu i svom načinu. I Crkva će rasti na njegovu sliku: ujedinjena u različitosti naroda, darova i karizmi. 
Draga braćo i sestre, vaša je karizma veliki dar Božji za Crkvu u današnjem vremenu. Zahvalimo Gospodinu za ovih pedeset godina: pljesak za pedeset godina! I gledajući Njegovu očinsku i bratsku vjernost punu ljubavi, nikad ne gubite povjerenje: On će vas sačuvati potičući vas istovremeno da pođete, kao ljubljeni učenici, prema svim narodima, s poniznom jednostavnošću. Pratim vas i ohrabrujem: nastavite! I molim vas, ne zaboravite moliti za mene, koji ostajem ovdje!

nedjelja, 15. travnja 2018.

BILJEŠKE 1988 – 2014, Kiko Argüello

Kardinal Josef Paul Cordes u Zagrebu predstavio knjige Kika Argüella

Dvije knjige inicijatora Neokatekumenskog puta Kika Argüella „Kerigma. U barakama sa siromasima” i „Bilješke 1988 – 2014″ predstavljene su u četvrtak 12. travnja u dvorani „Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu.

Naruči knjigu✅

Na predstavljanju su uz članove Neokatekumenskog puta iz cijele Hrvatske, te susjednih zemalja, kao i članove drugih udruga i zajednica Zagrebačke nadbiskupije nazočili i prvi tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Janusz Stanislaw Blachowiak i izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića biskupski vikar za pastoral i povjerenik za vjernike laike preč. mr. Marko Kovač. Poseban gost predstavljanja bio je umirovljeni dugogodišnji predsjednik Papinskog vijeća „Cor Unum” kardinal Josef Paul Cordes.
Uvodeći u predstavljanje, dr. sc. Alejandro Castillo Jimenez dao je kraći osvrt na obje knjige.
"Kerigma u barakama sa siromasima” i „Bilješke 1988-2014″ imaju osim autora i drugo zajedničko obilježje. One su objavljene na nagovor trećih osoba. „Kerigma u barakama sa siromasima” napisana je 2012. godine na nagovor kardinala Antonia Canizaresa. Prvi dio je Kikovo svjedočanstvo o počecima Neokatekumenskog puta među siromasima u barakama u Madridu, a u drugom dijelu čitatelj ima priliku susresti se sa živim i životnim navještajem kerigme i to na način kako je bila izgovorena na svečanosti obilježavanja 1000. obljetnice osnivanja opatije sv. Dominika u Sori (Italija), rekao je Alejandro Castillo Jimenez, te istaknuo kako je toj knjizi doprinos teološkim komentarom navedene kerigme dao bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn u kojem tvrdi: „U ovoj katehezi sažet je na zadivljujući način čitav navještaj evanđelja. Neka ova kateheza bude slušana od mnogih, neka dotakne srca mnogih kako bi na taj način mogli biti rasplamsani ljubavlju i osnaženi u vjeri, jer samo kad nas ljubav Kristova obuzima nova evangelizacija može doprijeti do srca ljudi.” Knjigu je izdala na hrvatskom izdavačka kuća Verbum 2013. godine.
Za drugu knjigu Alejandro Castillo Jimenez je naglasio kako ju teško možemo uvrstiti u jednu književnu vrstu. „U njoj ima tragova biografije, ali to ona nije. Ona sadrži opise milosnih trenutaka, trenutaka trpljenja koje prolazi autor. U njoj će također čitatelj pronaći misli, pjesme, razmatranja, molitve koje je u autoru pobudilo poslanje evangelizacije na koju ga je Crkva pozvala zajedno s Carmen Hernandez i o. Marijom Pezzijem. Kroz ovih 506 bilješki Kiko Argüello razotkriva svoju dušu i objelodanjuje svoja najintimnija razmišlja i najosobnija iskustva zbog čega ga, sam priznaje pobuđuje stid. Upravo zbog tog stida i pomisli da se radi o zahtjevu vlastite taštine, Kiko nije htio dugo objaviti ove stranice sve do 2016. godine, kada ga jedan svećenik njegov bliski suradnik kada je prepisivao te već malo rastrgane stranice stavlja pred činjenicu da bi njihova objava mogla učiniti ogromno dobro onima koje mu je Bog povjerio”. Knjiga je 2016. objavljena u Španjolskoj i u Italiji, a ove godine i u hrvatskom prijevodu u izdanju „Tomagrafa”. Na kraju je Alejandro Castillo Jimenez dodao, kako nije moguće govoriti o Kiku, a da se ne govori o Carmen Hernandez koja je prešla Ocu dok se tiskalo španjolsko izdanje. Kiko je potaknut time umetnuo dvije nove bilješke posvećene Carmen, uz napomenu da se u svim izdanjima i prijevodima te bilješke iz 2016. moraju umetnuti, pa se tako nalaze i u hrvatskom prijevodu.
U središnjem dijelu, svoj osvrt na Neokatekumenski put, kao i knjige, poglavito novu „Bilješke 1988-2014″ dao je kardinal Cordes kojega je 1986. godine kao tadašnjeg potpredsjednika Papinskog vijeća za laike papa Ivan Pavao II. zadužio za praćenje apostolata neokatekumenskih zajednica.
Prisjećajući se prvih susreta s odgovornima Neokatekumenskog puta, priznao je, kako su na početku ti susreti bili naporni. „Povremeno su kod mene u moj rimski ured Papinskog vijeća za laike dolazili odgovorni jedne španjolske laičke zajednice. Donosili su mi pritužbe o preprekama u njihovom djelovanju u biskupijama nekih zemalja, o neprijateljskim napadima na njih, o podlim podmetanjima u crkvenim glasilima, o odbijanjima od strane mjesnih biskupa. S druge strane Ivan Pavao II. je držao ruku zaštite nad njihovom inicijativom: Neokatekumenskim putem. On je očito već kao kardinal u Krakovu prepoznao da se poslanje Crkve ne može više ograničiti na posvećene službenike; Drugi vatikanski sabor odviše jasno naučava da svaki krštenik nosi odgovornost za širenje evanđelja. Ovo novo razmišljanje potvrđuju njegove riječi iz 1976. godine na jednom susretu u okviru Poljske biskupske konferencije: Dosadašnji oblici pastorala trebaju se obnoviti. Njegova je želja bila da poljski duhovni pokret „Oaza” izmijeni oblik tradicionalne župe u model župe u kojoj bi svi njezini članovi bili uključeni u pastoral. Ovo uvjerenje utjecalo je na njegovo djelovanje i kada je postao Papa. On se naime od početka svoga pontifikata javno zauzeo za Neokatekumenski put, iako je Put u Crkvi s toliko strana bio odbijen. Svojstveno njegovom stilu on je svoju naklonost Putu izražavao javno”, rekao je kardinal Cordes, te podsjetio na riječi ohrabrenja koje je članovima Puta nakon molitve Angelusa 13. veljače 1983. uputio Papa. „Nastavite neumorno i sa uvijek novom hrabrošću vaše nastojanje u apostolatu i kršćanskom svjedočenju, naročito na području kateheza, koje su ovih godina donijele toliko dobrih plodova”, rekao im je.
Nadalje je istaknuo kako je više puta i sam nagovarao Kika da svoja svjedočanstva prenese drugima, da uspostavi bilo kakvo sredstvo za širenje tih svjedočanstava, možda izdavanje časopisa. „Nije se htio upuštati u to. Kasnije sam ga bolje razumio: U ono vrijeme vladala je ponajprije klima mnogostrukog odbijanja; mnogobrojni vjernici u Crkvi su već osudili Put i tražili vrlo temeljito ‘dlaku u jajetu’. Stoga je bilo bolje šutjeti. Danas se Kiko napokon odlučio otkriti, čak i njegova intimna razmišljanja i njegove osjećaje i njegova vrlo osobna iskustva. Za njihovo zapisivanje on slijedi u određenim trenucima uvijek svoju intuiciju, tako da često i kroz duža razdoblja ne zapisuje ništa. Nastaju aforizmi, ili također stihovi koji nalikuju psalmima. Njihova raznolikost ne dopušta određeni sažetak ili sistematizaciju”. Kardinal Cordes je upozorio, kako Kikove Bilješke „nisu samo jedan ključ za razumijevanje Neokatekumenata, one mogu i ponad ovog duhovnog pokreta biti eventualna korisna vodilja za apostolat u cjelini. Radi toga moram ponajprije izraziti zadovoljstvo zbog hrabrosti autora, koji se usudio upustiti se u tiskanje jedne knjige. Vrlo osobne izjave su inače uvijek riskantne – ne samo kada postoje protivnici. Iz njih se otkriva nešto, što inače ostaje skriveno. Otvara se prostor kojemu na drugi način ne bi bio moguć pristup. Jedna misao ili nakana mogla bi se još i povući. Ako ih se izrazi prema vani tada postaju nezatajiva činjenica. To znači također i otkrivanje vlastite osobe. Ona se izložila određenom primjećivanju, „osvajanju” od strane drugog. Drugi onda znaju o njenoj tajni, nekoga se može „uzeti za riječ”. Iako je ta riječ onome tko govori vrlo dragocjena, postoji opasnost da se tu riječ ponizi i uvuče u banalnost i prosječnost. Svaka riječ koja je izgovorena iz nutrine jedne osobe, treba i zavrjeđuje povjerenje i dobrohotnost”.
U ovoj prigodi o počecima Neokatekumenskog puta u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije govorio je don Giacomo Raineri odgovoran za Neokatekumenski put u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Podsjetio je, kako su prvi itineranti došli prije 40 godina u Split gdje ih je primio nadbiskup Frane Franić, te im s povjerenjem otvorio vrata svoje nadbiskupije gdje su započeli evangelizaciju. Lijepim riječima don Raineri prisjetio se i dolaska u Zagreb, gdje ih je primio nadbiskup Franjo Kuharić, za kojega je rekao kako je bio „ponizan, pastoralan, pun hrabrosti”.
U završnom dijelu programa, kardinal Cordes je odgovorio na više pitanja, a ovom prigodom u cijelosti objavljujemo i njegov predgovor spomenutoj knjizi:

Predgovor

Ovi susreti su mi na početku bili naporni. Povremeno su kod mene u moj rimski ured Papinskog vijeća za laike dolazili odgovorni jedne španjolske laičke zajednice. Donosili su mi pritužbe o preprekama u njihovom djelovanju u biskupijama nekih zemalja, o neprijateljskim napadima na njih, o podlim podmetanjima u crkvenim glasilima, o odbijanjima od strane mjesnih biskupa. S druge strane Ivan Pavao II. je držao ruku zaštite nad njihovom inicijativom: Neokatekumenskim putem.
On je očito već kao kardinal u Krakowu prepoznao da se poslanje Crkve ne može više ograničiti na posvećene službenike; Drugi vatikanski sabor odviše jasno naučava da svaki krštenik nosi odgovornost za širenje evanđelja. Ovo novo razmišljanje potvrđuju njegove riječi iz 1976. godine na jednom susretu u okviru Poljske biskupske konferencije: Dosadašnji oblici pastorala trebaju se obnoviti. Njegova je želja bila da poljski duhovni pokret „Oaza“ izmijeni oblik tradicionalne župe u model župe u kojoj bi svi njeni članovi bili uključeni u pastoral.
Ovo uvjerenje utjecalo je na  njegovo djelovanje i kada je postao Papa. On se naime od početka svoga pontifikata javno zauzeo za Neokatekumenski put, iako je Put u Crkvi sa toliko strana bio odbijen. Svojstveno njegovom stilu on je svoju naklonost Putu izražavao javno. Primjerice 13. veljače 1983., kada se veliki broj članova „Puta“ okupio na molitvi Angelusa na Trgu sv. Petra:
„Nastavite neumorno i sa uvijek novom hrabrošću vaše nastojanje u apostolatu i kršćanskom svjedočenju, naročito na području kateheza, koje su ovih godina donijele toliko dobrih plodova.
Ove riječi otklonile su određene rezerve u meni koje sam i ja na početku imao. Papa me potaknuo na veće povjerenje prema Španjolcima Kiku Argüellu i Carmen Hernández kao i Talijanu ocu Mariju Pezziju. Krenuo sam na njihove kateheze, na njihove molitve i slavio s njima sakramente. Danas zahvaljujem Bogu da nisam svoje znanje o njima ograničio na „rekla-kazala.“ Kroz ophođenje s njima Put je za mene postao istinsko duhovno obogaćenje. I ne manje važno: Osobni susret dopustio mi je doživjeti, kako je – unatoč svim protivnim vjetrovima – biljka narasla do jednog velikog, snažnog stabla.
Uvijek iznova su me na susretima dojmile pojedinosti o putu vjere Kika i Carmen, kao i doživljaji braće i sestara, koje je Gospodin na vidljiv način zahvatio. Više puta sam nagovarao Kika da ova svjedočanstva prenese drugima; da uspostavi bilo kakvo sredstvo za širenje tih svjedočanstava, možda izdavanje jednog časopisa. Nije se htio upuštati u to. Kasnije sam ga bolje razumio: U ono vrijeme vladala je ponajprije klima mnogostrukog odbijanja; mnogobrojni vjernici u Crkvi su već osudili Put i tražili vrlo temeljito „dlaku u jajetu“. Stoga je bilo bolje šutjeti.
Danas se Kiko napokon odlučio otkriti, čak i njegova intimna razmišljanja i njegove osjećaje i njegova vrlo osobna iskustva. Za njihovo zapisivanje on slijedi u određenim trenucima uvijek svoju intuiciju, tako da često i kroz duža razdoblja ne zapisuje ništa. Nastaju aforizmi, ili također stihovi koji nalikuju psalmima. Njihova raznolikost ne dopušta određeni sažetak ili sistematizaciju. U nastavku ću se dotaći nekoliko njegovih misli, međutim ne onih koje bi pripadale Neokatekumenatu kao njegovom izvornom temelju: Majka Božja, liturgija, krštenje i male zajednice vjernika. Htio bih samo istaknuti nekoliko razmišljanja, za koja mi se čini da, za sadašnje stanje u Crkvi imaju naročitu snagu izričaja. Jer Kikove Bilješke nisu samo jedan ključ za razumijevanje Neokatekumenata, one mogu i ponad ovog duhovnog pokreta biti eventualna korisna vodilja za apostolat u cjelini.
Radi toga moram ponajprije izraziti zadovoljstvo zbog hrabrosti autora, koji se usudio upustiti se u tiskanje jedne knjige. Vrlo osobne izjave su inače uvijek riskantne – ne samo kada postoje protivnici. Iz njih se otkriva nešto, što inače ostaje skriveno. Otvara se prostor kojemu na drugi način ne bi bio moguć pristup. Jedna misao ili nakana mogla bi se još i povući. Ako ih se izrazi prema vani tada postaju nezatajiva činjenica. To znači također i otkrivanje vlastite osobe. Ona se izložila određenom primjećivanju, „osvajanju“ od strane drugog. Drugi onda znaju o njenoj tajni, nekoga se može „uzeti za riječ“. Iako je ta riječ onome tko govori vrlo dragocjena, postoji opasnost da se tu riječ ponizi i uvuče u banalnost i prosječnost. Svaka riječ koja je izgovorena iz nutrine jedne osobe, treba i zavrjeđuje povjerenje i dobrohotnost.
1. Autor je na izniman način uronio u bijedu ljudi. On se susreo s njihovom višestrukom nevoljom, dragovoljno ju je dijelio i duboko trpio zbog nje. Ipak, zahvaljujući milosti on nije usredotočen samo na socijalne probleme. On prepoznaje istinski uzrok bijede u zlu i grijehu. Zato se on prije svega počinje boriti protiv otuđenja od Boga. I tu prepoznaje svoj poziv, širiti ljubav Gospodina i Otkupitelja. On primjerice piše: „Nadilaze me tvoje čežnje, odveo si me do drugih, ispunio si moje srce tvojim smilovanjem i ostavio sam sve. I ondje, među siromasima, živio si Ti umjesto mene. (br. 478). Za Kika filantropija nema prednost u crkvenom poslanju niti on polaže svu nadu u promjenu društva ili politike.
2. Revnost za Božju stvar ga neprestano potiče. „Daj mi revnosti za dom tvoj koja će me izjedati, i učiniti me nevinim, malenim, siromahom: jedino Ti u meni. Neka me ljubav prema tvojoj Crkvi proždire“. (br. 141). Ova revnost stoji u službi Nove evangelizacije na koju je tada papa Ivan Pavao II. pozvao: „Udijeli mi, Gospodine, revnost za tvoj dom … „da upoznaju Tebe i tvoga poslanika, Isusa Krista. Nova Evangelizacija. Ljubav za tvoju Crkvu, za bogoslužje“ (br. 146). On razmišlja o svojoj revnosti i nalazi njen izvor u samom Bogu. „Revnost je bit ognja Duha Svetoga. Božja je bit njegova ljubav, njegova goruća želja za našim spasenjem.“ (br. 437). Neumornost ga potiče na djelovanje. „Neka revnost tvoje ljubavi preplavi moje srce i ja bih mogao krenuti. Konvivencije, navještaj Kerygme, dvadeset tisuća svećenika za Kinu. Indija, Laos, Kambodža, Vijetnam… Indonezija, Borneo, milijuni i milijuni ljudi koji Tebe ne poznaju“ (br. 470). On izlazi vani, ne sjedi skrštenih ruku grijući se u nekom ugodnom uredu. Znakovite su zrakoplovne udaljenosti koje neprestano poduzima. Jedan on njegovih najužih suradnika uvjerava: Od sredine sedamdesetih godina neprestano su bili na putovanjima po cijelom svijetu. Uskoro će biti toliko prijeđenih milja, da mogu računati da su u svakom desetljeću više puta obišli zemaljsku kuglu. Pritom su to bila sve samo ne turistička putovanja. Mogli bi ga slobodno nazvati svojevrsnim maratoncem navještanja.
3. Posvemašnja sigurnost u njegovo vlastito karizmatsko poslanje ne izdvaja ga od hijerarhijske strukture Katoličke Crkve. On ne želi nikakvu „slobodnu zajednicu vjernika“, on štoviše drži da njegovo poslanje potječe od Krista i da je nemoguće odstupiti od njega. Kada inicijatori Puta ulaze u novu zemlju i šalju obitelji „Puta“ u misije po svijetu, on se ne želi odreći snage euharistijskog slavlja (br. 404), čije predsjedanje spada na prezbitera; kad je na Duhove 2006. godine, krenulo sedam novih Misija, one su to učinile s „njihovim prezbiterima“ (br. 406).
Zasigurno nikome nije ostala neprimjećena i „katehetska snaga“ katehista laika s „Puta“: nerijetko njihove riječi jačaju vjeru i snagu djelovanja također i posvećenih osoba. Unatoč tome, Kiko ističe uvijek iznova svećeničko poslanje. Pri predstavljanju na velikim susretima (konvivencijama) oni se posebno imenuju i pozdravljaju. On zna, uvijek je potrebno „voljeti svećenike“ (br. 189); on ustanovljuje u svim nacijama „susrete svećenika, koji obavljaju Put“; žali zbog njihovog premještaja iz župa, jer se zbog takvih postupaka „korak po korak zajednice ubijaju“ ( br. 211). Na biskupe gleda kao na one koji su „pomazani sakramentom reda“ (189) i poziva ih na dirljive susrete na razini kontinenata, jer se tamo jača vjera i ovih često kroz trpljenja kušanih pastira.  (187; 289; 365; 409; 320).  On se uvijek iznova raduje osnivanjima novih sjemeništa „Redemptoris Mater“ (153; 168; 185; 282 i sl.) Također je u njemu vidljiva raspoloživost u vjeri prema Petrovom Nasljedniku.
4. Sastavljač otvara u svojim Annotationes (Bilješkama) dubinu svoje duše u potpunosti. Potpuno je razumljivo da je dugo bio neodlučan (457), dopustiti drugima da sudjeluju u njegovim molitvama, zazivima u pomoć, njegovim hvalama i tužaljkama. Ipak, i prije njega veliki su muškarci i žene riskirali, te su dopustiti drugima da čitaju nutrinu njihova srca. Tako bl. John Henry Newman otkriva u svojoj Apologia pro vita sua svoja najdublja iskustva i motive njegovog obraćenja u Katoličku Crkvu. Njegov dugi govor obrane, kojeg je odmah nakon spomenutog spisa objavio, doduše više je jedna biografija. Ipak, on dopušta da u njemu sve više govori njegovo skriveno Ja i otkriva najdublje korijene svoga djelovanja. „Solus cum solo“, tako opisuje intimnu povezanost i dijalog svoje duše s Bogom. Također vidimo kako on sve više razumije Božju volju; „Sine, daj mi svoje srce“ (Usp. Apologia pro vita sua, New York 1956, ovdje 285) Slično i Kiko vodi razgovore s Bogom i Kristom i moleći promišlja u kratkim poticajima „događaje veselja, ljubavi prema Bogu, strah, i tjeskobu“. Na ovaj način on nas vodi za sobom. Uživljavanjem u njegovu situaciju duša čitatelja se uzdiže prema Bogu, u odlučnom upućivanju vjernika na Božju Riječ (211; 468) – nalazimo više od 400 citata iz Svetog Pisma, u razdobljima osjećaja duboke napuštenosti od Boga (294; 493), u sreći i radosti ( 359; 375). Za to zaslužuje zahvalu. Prateći jednog brata na ovom Putu, zaista možemo mnogo naučiti o našem vlastitom predanju Bogu.
Bilješke (Annotazioni)  nas stavljaju u Božju blizinu. Tamo je njihovo mjesto. Ipak one se ne gube u duhovnoj sebičnosti. Kikova iskrena osobna blizina Kristu nipošto ga nije vodila prema religioznom intimizmu, licemjernoj, pretjeranoj i lažnoj pobožnosti sa malo nakrivljenom glavom u lažno pobožnom stavu niti ga je udaljavala od ljudi. Intimnost s Gospodinom ne zaboravlja svijet i društvo, uvijek misli na apostolat i poslanje. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Kiko je započeo s Carmen Hernandez u barakama Madrida svjedočenje vjere među siromasima; on je svjedočio svoju vjeru ljudima oko sebe. To je bio početak „Neokatekumenskog puta“. On je opisan u izdanju „Kerigma. U Barakama sa siromasima“ (Usp. Kiko Arguello, Kerygma, Sankt Ottilien 2013).
Karizma, koju je Duh Sveti povjerio inicijatorima Neokatekumenata zarazila je svojom snagom mnoge druge. Njezino širenje u međuvremenu postaje impresivno. Na početku 2018. godine možemo navesti sljedeće činjenice:
Oko milijun članova u 128 nacija;
120 sjemeništa Redemptoris Mater sa oko 2300 bogoslova i
15000 „obitelji u poslanju“ u 108 zemalja.
Čudesno je obzirom na ovaj rast da on nipošto nije potican pastoralnom prilagodbom. Neomiljeni zahtjevi evanđelja i crkvenog učenja na „Putu“ se ne prešućuju; odmak od pretjerane navezanosti na posjedovanje; ljubav prema čistoći, neprestana spremnost za pomirenje s protivnicima i neprijateljima, često slavljenje sakramenta pomirenja, euharistije, prihvaćanje katoličkog nauka o ženidbi.
Kako je mogao „Put“ unatoč tolikoj „udaljenosti od stvarnosti“ modernog doba, privući toliko mnogo vjernika i udaljenih. Zasigurno na ovo pitanje nema određenog i točnog odgovora. Jedan od mnogih razloga je njegova blizina životu.
Bez sumnje su filozofske spoznaje „prosvjetiteljstva“ snažno utjecale na naše razmišljanje i djelovanje. Povijest duhovnosti naziva rezultat toga procesa „sekularizacija“. Moglo bi ga se nazvati odvajanje svijeta vjere od stvarnog života. Tko razmišlja i osjeća poslanje Crkve ne može zaobići činjenicu da se u ovom nesretnom jazu između svakodnevnog života i vjere krije najveći izazov današnjih dana. Neokatekumenski put se očito uspješno brani od ovoga problema. On vrši ciljani pastoral, koji želi nadići spomenuti rascjep. Slovo i duh Drugog vatikanskog koncila nalaze u pastoralu Puta pouzdan odjek. Treba ovdje spomenuti najmanje nekoliko natuknica:
  • Praćenje vjernika jedne određene zajednice
  • Uranjanje u Božju objavu uspoređivanjem dijelova Svetog pisma s biblijskim ključnim pojmovima
  • Uvođenje u čitanje Božje Riječi, u kojem pojedinac pokušava otkriti što njemu kaže riječ; da bi nakon toga bila razmjena iskustava u jednoj grupi.
  • Redoviti susreti u malim grupama za iskreni razgovor o kušnjama u vjeri, o brigama i radostima svakodnevice.
  • Molitva jutarnjih pohvala u obiteljima s često mnogobrojnom djecom, koje pomažu svjedočenju vjere među generacijama, spontanoj molitvi u slobodi i povjerenju djece u Boga.
  • Veliki, često međunarodni susreti, oni prenose katolicitet katoličke Crkve i bude misionarski duh.
  • Redovito slavlje sakramenta pomirenja koje se odvija sa zajedničkom pripravom i pojedinačnim sakramentalnim odrješenjem
  • Euharistijsko slavlje u malim zajednicama; uvijek se pripravlja savjesno, pažljivo slijedi liturgijske smjernice Crkve te se u okviru toga odražava realnost svakodnevice i kršćanska radost. Tako vjernici postaju „Bogu ugodan prinos“ (usp. Rim 15,16)
Možda se ovo ne odnosi na Hrvatsku. Možda postoji drugo istraživanje za vašu zemlju:
Najnovije ispitivanje „Instituta za demoskopiju Allensbach“ jasno nas suočava sa činjenicom da kršćanstvo možda još u svjetonazoru nekih današnjih ljudi ima određeno mjesto; ali na njegovo djelovanje i razmišljanje gotovo uopće ne utječe. U naslovu komentara, koje proširuje ovu gornju tvrdnju piše: „Rastući broj Nijemaca misli da je njihova zemlja snažno prožeta kršćanskim vrednotama. U svakodnevici ipak to ne igra nikakvu ulogu. (FAZ od 20.12.2017.) Neokatekumenski put pokušava naći odgovor na pastoralni izazov modernog rascjepa između vjere i života. Njegova terapija ne donosi plodove samo za njega, već i preko njega kao pastoralni poticaj za cijelu Crkvu.
Papa Benedikt XVI. kao osjetljiv teolog i brižan pastir nije prestajao, uvijek iznova upućivati na slabu vjeru u našem vremenu. Izdanja knjiga, priručnici, kateheze i propovijedi dovode ovu nesigurnost na svjetlo, analiziraju je i pronalaze u suvremenom „zaboravu Boga“ njezine najdublje korijene. Na kraju ona je naličje naše vlastite i površne samodostatnosti. Na svojoj posljednjoj Misi polnoćki u bazilici sv. Petra (2012) Petrov nasljednik se iznova osvrće na sekularizaciju i postavlja pitanje:
„Nalazi li Bog mjesta u našem razmišljanju? Metode našega razmišljanja su tako postavljene da ga u stvari i ne bi trebalo biti. Iako se čini da kuca na vrata naših razmišljanja, njega se mora udaljiti određenom mislenom teorijom. Razmišljanje mora biti, kako bi bilo ozbiljno, tako postavljeno da „pretpostavka o Bogu“ postane suvišna. Nema mjesta za njega. Također i u našim osjećajima i volji za njega nema mjesta.“
Kakav blagoslov za Crkvu, da Bog ne uzvraća istom mjerom onima koji su zaboravili na Boga.  Dok smo ga mi proglasili mrtvim i praktično ga smatramo suvišnim, on nas ne zaboravlja. On štoviše uvijek iznova ulazi u našu povijest. Upravo novi „duhovni pokreti“ čine opipljivom činjenicu da je on živ. U muškarcima i ženama otvorenima za Boga šalje nam glasnike koje možemo razumjeti samo polazeći od Boga. Oni se bezuvjetno oslanjanju na njegovu Riječ i povjeravaju se vjeri Crkve. Kroz dinamiku koju pobuđuju, postaje nepobitno da evanđelje ne pripada prošlosti, već da ono može dotaknuti srce čovjeka našeg vremena. Oni postaju u Crkvi i svijetu znakovi Božje neslomljive želje za spasenjem čovjeka i njegove bezuvjetne ljubavi prema njemu.
Paul Josef kardinal Cordes
Godine 1986. od pape Ivana Pavla II. imenovan za praćenje  „Neokatekumenskog puta“

srijeda, 11. travnja 2018.

p. Marko Glogović o pokretima u Crkvi



Online Shop

Boli me kad vidim kolika subraća ne shvaćaju da su pokreti dar i bogatstvo, iako su istovremeno i križ

Gledam kako gleda Crkva, na čelu s papom te svi oni koji su poslušni Crkvi ne selektivno, nego cjelovito: pokreti su najupečatljiviji znak obnove, najočitiji odgovor Duha na duhovne potrebe vjernika danas i najbolji mogući put evangelizacije ljudi koji ne znaju Krista i gube se u svojim životnim staklenicima gušeći svoje biće otrovom i ustajalošću uzmi-kupi-prodaj-troši-zabavljaj se-umri životnim stilom. Osobno, zahvaljujući tim pokretima, sačuvao sam svoju vjeru i zdravlje, a vjerujem i egzistenciju uopće. Život je mozaik kriza i veselja, padova i uzdignuća. Život nije crveni tepih. Znam da poneki ne vjeruju (haha) ali i mi smo svećenici samo ljudi i borimo se s mnogim ljudskim slabostima i opterećenjima. Tako, i ja sam prošao jedno vrlo teško razdoblje depresije i besmisla, na početku svećeništva.

„U TRENUCIMA PESIMIZMA, IZGUBIŠ ONU SVIJEST O PRISUTNOSTI KOJA TE LJUBI, ZOVE I TRAŽI…“

Sjedio sam u prohladnom župnom uredu, među hrpom papira, prebrojavajući nedjeljnu milostinju i pitajući se kako ću u ponedjeljak smiriti osmaše u školi, koji su mi nedavno nacrtali muški spolni organ na ploči i stavili žvaku pod rit. Dragi moji krizmanici! Vrtjelo mi se tjeskobno pitanje u glavi: jesam li zato postao svećenik? Da lupam pečate, naplaćujem sprovode i šopam se janjetinom na silnim svečanostima, na kojima moram biti uzor pedancije, perfekcije i robotike? Kako sam bio čudnovato izmoren od mase vjerskih obaveza i dužnosti te od adekvatnih i transparentnih odgovora (obrana i dokazivanja) vjernicima koji su se čudili mom celibatu kao i celulitu, mjesecima sam dane i noći provodio pred televizijom i buljio u šarenilo svijeta, tako drugačijeg od sumornog religioznog etiketiranog i ukalupiranog planeta, na koji sam se prizemljio.

U trenucima pesimizma, izgubiš onu svijest o Prisutnosti koja te ljubi, zove i traži. Krštenje u Duhu tek je početak napornog hodočašćenja. Sakramenti su polje koje treba neprestano orati. Tada, strašno me pogađala ta dvoličnost, ta sumanuta izokrenutost i neistinita neiskrenost. Đavao mi je pokazao same laži, crnilo i bljuvotine. Tu slušaš Evanđelje i primaš Tijelo Mesije, a za sat vremena psuješ i tučeš ženu. Tu potpisujem uvjerenje o prikladnosti kumstva, a čovjeka nema pedeset godina u crkvi. Tu sami bezgrešni, pravedni čistunci u kapeli na posljednjem ispraćaju drage pokojnice (čitaj: opake svekrve), a na karminama veselje podgrijano jegerom i jegermajsterom. Tu uzvišena, dostojanstvena besjeda o plemenitosti braka, pred mladenkom u 8. mjesecu trudnoće, a tamo cajke na svadbi i rastava za godinu dana.

ŠTO SAM SHVATIO I SPOZNAO U KARIZMATSKOJ OBNOVI I NEOKATEKUMENSKOM PUTU

To me proganjalo, mučilo, ubijalo. Rekoh, kad su svi takvi, pa i ja ću biti takav. Sakramenti su naš štit, vjerske obaveze naša pancirna košulja, ali nažalost može se dogoditi da od darova ne vidimo Darovatelja. Sa svojim novim laptopom, mobitelom i autom, bio sam sâm sebi samodostatan i ohol. Vidim također da su zato mnoga braća svećenici danas u depresiji, a nitko im ne zna pomoći. Osjećaju se usamljeno, zvanje im se pretvorilo u posao a iza svakog ugla vrebaju potencijalni neprijatelji: orguljašica, masoni, predsjednik općine, ljuti tata prvopričesnika ili (samo ne to) neki karizmatik. Moraju biti oličenje savršenosti, a nisu. Tako bih jednom htio čuti ovakvu propovijed: „Braćo, bio sam rob alkohola. Lutao sam, padao. Svećenik, bez vjere. Kršćanin, bez Krista. Čovjek, bez osjećaja. Ali On me pohodio, ozdravio, digao! Ja sam sada slobodan! Ja sam sretan! Tako bih želio da i vi to iskusite!” Valjda mislimo da je to za Afriku, ne za nas.
Svećenici su vrlo ranjivi i vrlo slabašni, a opet najmoćniji ljudi na svijetu, gledano sakramentalno. Ako se Petar odrekao Isusa pred Kajfom i ostalom bandom, zašto od mene tražite da budem hladan i neljudski spomenik? Grešnik sam, ali odjeven u Kristovu Krv. Griješim, ali imam Spasitelja koji me diže iz blata! Nisam supermen i ne želim biti. Svetost se ne uči iz pobožnih životopisa već se postiže nošenjem križa. Gospod mi je bio milostiv, poslao mi je pokrete, molitvene zajednice i udruge. U Karizmatskoj sam obnovi shvatio da „ne mogu služiti Bogu i bogatstvu” i da samo u sili Duha mogu „ljubiti druge kao što je On ljubio nas”. Na neokatekumenskom sam Putu spoznao da sam ohol, bijedan i jadan i da osuđujem bližnje a sam sâm sto puta gori. Sada shvaćam poslanje svećenika i krhkost čovjeka.

„I JA SAM DUGO VREMENA BIO STVARNO ŽESTOKI PROTIVNIK, PLJUVATELJ I MRZITELJ OVIH ‘SEKTI’…“

Volio bih da smo bolji, jači u Kristu, ali za sve postoji vrijeme. I jedna mrska metoda: križ. Naš je problem što križ ne želimo nositi. U pokretima sam otkrio da smo svi isti, ali da je Bog Ljubav. Tu mi je progovorio da budem prvo čovjek, a onda kršćanin i svećenik. Tu sam ponovno otkrio svoje zvanje. Sigurno, da pokreti nose i svoje probleme. Pa i brak ima svoje probleme, pa ipak nagovaramo ljude da se žene. Zato me boli kad vidim kolika subraća ne shvaćaju da su pokreti dar i bogatstvo, iako su istovremeno i križ. No, i ja sam dugo vremena bio stvarno žestoki protivnik, pljuvatelj i mrzitelj ovih „sekti” kako sam znao reći, pa znam da ništa ne možeš dokazati čovjeku koji je na bijelom konju. Mora prvo pošteno tresnut na zemlju!

Autor: p. Marko Glogović
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema.

nedjelja, 20. ožujka 2016.

Papa: Neokatekumenski put je Božji dar


U Vatikanu je u dvorani Pavao VI. Sveti Otac prije podne primio u audijenciju oko 10 tisuća članova Neokatekumenskoga puta, u prigodi slanja u misije 56 misionarskih zajednica ('missio ad gentes'), oko 270 obitelji s više od 1500 djece: 14 ih odlazi u Aziju, 30 u Europu, 4 u Oceaniju i dvije u Ameriku.

Nakon pozdrava Kika Argüella, suutemeljitelja Neokatekumenskoga puta, Papa je pozdravio nazočne te posebice one koji uskoro odlaze u misije. Prihvatili ste poziv da evangelizirate. Stoga blagoslivljam Boga za ovaj dar, za dar Puta i za dar svakoga od vas. Želio bih naglasiti tri riječi koje vam je Evanđelje namijenilo kao mandat za misije: jedinstvo, slava i svijet – kazao je Papa, a potom se pojedinačno osvrnuo na svaku riječ.

Jedinstvo

Isus moli svoga Oca da njegovi budu savršeni u jedinstvu (Iv 17,23): želi da budu jedno (r. 22) kao što je On i Otac. To je njegova posljednja molitva prije Muke, vrlo brižljiva: da u Crkvi bude zajedništvo. Zajedništvo je bitno. Neprijatelj Boga i čovjeka, đavao, ne može ništa protiv Evanđelja, protiv ponizne snage molitve i sakramenta, ali kušajući našu ljudskost može Crkvi nanijeti veliko zlo. Izaziva umišljenost, osuđivanje drugih, zatvaranjâ, podjele. On sam je „djelitelj“ i često započinje uvjeravanjem da smo dobri, možda bolji od drugih: tako ima spremno tlo za sijanje kukolja. To je napast svih zajednica i može se uvući u najljepše crkvene karizme – ustvrdio je Papa dodajući:

Vi ste primili veliku karizmu za obnovu krsnoga života. Po krštenju se ulazi u Crkvu. Svaka je karizma Božja milost za rast zajedništva. Ali karizma se može i pogoršati, kada se zatvaramo i hvalimo, kada se od drugih želimo razlikovati. Stoga ju treba čuvati. Čuvajte svoju karizmu. Kako? Slijedeći glavni put: ponizno i pokorno jedinstvo. Ako ono postoji, onda Duh Sveti djeluje, kao što je djelovao u Mariji, otvorenoj, poniznoj i poslušnoj. Uvijek treba bdjeti nad karizmom, otklanjajući eventualne ljudske natruhe putem promicanja jedinstva sa svima i poslušnosti Crkvi. Tako se u Crkvi i s Crkvom diše; tako se ustraje u poslušnosti „svetoj Majci Crkvi hijerarhijskoj“, s duhom pripravnim i spremnim za misije (usp. sv. Ignacije, Duhovne vježbe, 353) – kazao je Papa.

Crkva, naša majka

Naglašavam ovaj vidik: Crkva je naša majka. Kao što djeca na licu imaju otisnutu sličnost s majkom, tako i svi mi sličimo svojoj majci Crkvi. Nakon krštenja ne živimo više kao osamljene osobe, već bivamo muškarci i žene zajedništva, pozvani smo da u svijetu budemo djelatnici zajedništva. Jer Isus nije utemeljio Crkvu za Nas, nego je od nas stvorio Crkvu. Crkva nije naše oruđe: mi smo Crkva. Ona nas ponovo rađa, hrani Kruhom života, daje riječi života, oprašta nam i uvijek prati. To je plodnost Crkve, koja je majka: Crkva nije neka organizacija koja okuplja pristaše, ili skupina koja ide naprijed slijedeći logiku svojih ideja, ona je majka koja prenosi život primljen od Isusa – ustvrdio je Sveti Otac.

Ta se plodnost, nastavio je Papa, izražava putem službe i vodstva pastira. I ustanova je karizma, jer je ukorijenjena u istom izvoru, u Duhu Svetom. On je živa voda, ali voda može davati život samo ako je biljka njegovana i obrezana. Napajajte se na izvoru ljubavi, na Duhu, i brinite se, nježno i s poštovanjem za cijeli crkveni organizam, poglavito za najlomljivije dijelove, da sve skupa skladno i plodno raste – potaknuo je Papa.

Slava

Prije muke, Isus nagoviješta da će biti „proslavljen“ na križu: gdje će zasjati njegova slava (usp. Iv 17,5). To je nova slava: svjetovna se slava očituje kad smo važni, kad nam se dive, kad smo bogati i uspješni. Božja se slava, naprotiv, objavljuje na križu: ona je ljubav, na križu sja i širi se. Paradoksalna je ta slava: bez buke, bez zarade i bez pljeska. Ali samo takva slava evanđelje čini plodnim. I majka je Crkva plodna ako oponaša milosrdnu ljubav Božju, koja se predlaže ali se nikad ne nameće. Ta je ljubav ponizna, djeluje poput kiše u zemlji, kao zrak koji dišemo, kao malo sjeme koje u tišini donosi plod. Ljubav se jedino s ljubavlju može naviještati – ustvrdio je papa Franjo, a potom se osvrnuo na poslanje u svijetu.

Svijet

Bog je toliko ljubio svijet da je poslao Isusa (usp. Iv 3,16). Tko ljubi nije daleko već ide u susret. Vi ćete ići u susret mnogim gradovima i mnogim državama. Bog mrzi svjetovnost, ona ga ne privlači, ali voli svijet koji je stvorio, u svijetu voli svoju djecu takvu kakva jesu, tamo gdje žive, također i kad su „udaljena“. U dalekim zemljama, u drugim kulturama, nećete imati lak život, neće vam biti lako, ali to je vaše poslanje. To činite iz ljubavi prema majci Crkvi, iz ljubavi prema jedinstvu ove plodne Majke, to činite da Crkva bude majka i plodna – istaknuo je Papa.

Očitujte djeci nježni pogled Oca, a stvarnosti koje ćete sresti smatrajte darom; prijateljujte s kulturama, govorima i mjesnim običajima, poštujte ih i priznajte sjemenom milosti koje je Duh već razasuo. Bez popuštanja napasti da presađujete usvojene modele, sijte prvi navještaj: „to što je najljepše, najveće, najprivlačnije i ujedno najpotrebnije (usp Evangeliii gaudium, 35). A radosna vijest uvijek treba biti radosna, inače vjera može postati hladan i beživotan nauk – ustvrdio je Sveti Otac.

Kao obitelji treba evangelizirati, a potom živeći jedinstvo i jednostavnost već je životno naviještanje, lijepo svjedočenje, na čemu vam puno zahvaljujem. Zahvaljujem vam u svoje i u ime Crkve na ovoj gesti odlaska u nepoznato i prema trpljenju, jer će biti trpljenja, ali će biti i radosti slave Božje, slave koja je na križu. Pratim vas i hrabrim, a molim vas da ne zaboravite moliti za mene. Ostajem ovdje, ali srce je moje s vama – zaključio je Papa.

petak, 11. ožujka 2016.

Predivno svjedočanstvo o prihvaćanju dara života i predanja Božjoj volji i providnosti

Predivno svjedočanstvo o prihvaćanju dara života i predanja Božjoj volji i providnosti iznio je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa Vladimir Brnardić, urednik poznate HTV-ove emisije „TV kalendar“, prilikom osme srijede Velike pobožnosti svetom Josipu, održane u srijedu 9. ožujka 2016. Vladimir Brnardić sa suprugom Teodorom odgaja petero djece: Helenu, Leu, Klaru, Doroteu i Teodora, pripadaju neokatekumenskoj zajednici, a dolazi, kako je sam rekao, iz tradicionalne obitelji koja tradicionalno nije išla u crkvu.
„Bog je na jedan duhovit način ušao u naš život. Kada smo kupili stan, bio je nasuprot crkve Krista Kralja na Trnju. I to me nekako potaknulo da krenem na svetu misu barem nedjeljom. Jednom smo pozvani na kateheze u našu župu, došli smo poslušati, te dobili jednu zajednicu u kojoj smo mogli biti u dodiru sa živom Božjom riječi i to nam je pomoglo da sazrijevamo kao obitelj.“ – posvjedočio je Vladimir istaknuvši kako su on i supruga bili karijeristi i kako nakon dvoje djece nisu razmišljali o povećanju obitelji.

„Ali tada je Bog zahvatio naš život i otvorio vrata života. I iako nismo mogli našim snagama i sve nam se činilo nemoguće, otvorili smo se životu. I tu nas je Bog čekao. Tu je Bog pripremio za nas jedan poseban dar.“ – zaplakao je, zahvalan na daru života, dotaknuvši pritom srca prepunog svetišta koje ga je podržalo ogromnim aplauzom, te nastavio - „Bog nam je darovao našu kćer Klaru, rođenu s downovim sindromom, koju mnogi nisu htjeli prihvatiti, od liječnika do nekih obitelji, pa i nas samih jer nismo znali što je to. Ali tu je Bog otvorio svoja vrata, otvorio je srca ljudi koji su nam mogli pomoći. Da nismo bili povezani sa crkvom, s vjerom, sa zajednicom koja je bila uz nas mi to ne bismo mogli.“

Inače često napadan zbog vjere i iznošenja vjerskih stavova, pod stalnim pritiscima i prijetnjama otkazom, Vladimir Brnardić posvjedočio je kako je Bog i tu situaciju okrenuo na dobro i kako su ga oni koji su ga progonili na kraju unaprijedili, a vjera i obitelj dali su mu snagu da izdrži to razdoblje.

Zaštitniku Hrvatske, svetom Josipu, ovu srijedu posebno su hodočastili župljani Župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Mahična, predvođeni župnikom vlč. Nikolom Sanjkovićem, koji je predvodio misno slavlje u zajedništvu s rektorom svetišta, mons. Antunom Senteom ml.

Vlč. Sanjković naglasio je u homiliji kako smo u Svetoj godini milosrđa pozvani biti oruđe Božjeg milosrđa a to možemo biti samo ako ponovno otkrijemo tišinu i razmatramo Božju riječ. Istaknuo je kako je sveti Josip predivan primjer Božjeg milosrđa, koji svojom šutljivom prisutnošću, molitvom i jasnim odlukama kojima je štitio život, ostavlja predivnu sliku onoga što se događa u ovom jubileju. „Sveti Josip je šutljiva ljepota milosrdnosti i prisutnosti Božjeg milosrđa koji moli za nas i želi nam pomoći. Molimo za milost i milosrđe ovog naroda, molimo da poput ovog sveca u tišini budemo marljivi, jednostavni, ponizni ljudi.“

Na kraju misnog slavlja mons. Sente pozvao je vjernike na trodnevnu duhovnu pripremu uoči svetkovine svetog Josipa, koja počinje u srijedu, 16. ožujka 2016., a predvodi ju vlč. Antun Zec.

ponedjeljak, 28. rujna 2015.

Don Carlos iz Muća Gornjeg

kako jedan Kolumbijac postao sluga Božji u Dalmatinskoj zagori ...

'Ako Argentinac može biti Sveti Otac, može i Kolumbijac biti župnik u Muću' - dobrohotno rezimira Carlos TABORDA
Da nekom manje upućenom u lokalne prilike spomenete don Carlosa iz Muća, usprkos mogućoj asocijaciji na operu, vjerojatno bi namah pomislio da se radi o kakvom seoskom kriminalcu. No, nije u pitanju nitko onkraj zakona, pa čak ni neki nadobudni pjevač u usponu; riječ je o crkvenoj osobi, autentičnom don  Carlosu TABORDA, svećeniku-petrovcu iz Kolumbije, koji je u svojoj 42. godini po prvi put u ulozi župnika došao u Muć Gornji. Točnije, don Carlos svojim župovanjem uz to mjesto pokriva još i Gizdavac, te tzv . mućko Zelovo što, summa summarum, znači brigu za duhovni život sedamstotinjak vrlo odanih mu župljana.

A kako to da je omiljeni don Carlos iz Medellina, drugog po redu najvećeg grada (nakon Bogote) u Kolumbiji, završio u malom selu u Dalmatinskoj zagori, uistinu je zanimljiva priča, koja potvrđuje da su čudni putovi Gospodnji ..

Stigao za rata

- Zapravo je stvar dosta jednostavna; u jeku Domovinskog rata došao sam u Hrvatsku preko naše kolumbijske bogoslovije Redemptoris Mater, u sklopu svojevrsne razmjene učenika, to jest prihvatio sam poziv našeg osnivača neokatekumenskog puta  Kiko Arguella  da kao jedan od četrnaest polaznika dragovoljaca budem upućen na nastavak školovanja, a potom i na službovanje, negdje u svijet.

Moram priznati da Hrvatska tada nije bila zemlja o kojoj sam maštao, ne samo zbog ratnih okolnosti, nego i jezične barijere. Vidite da nisam neki talent za jezike - s osmijehom i na simpatičnom Španjola -hrvatskom strpljivo pripovijeda don Carlos, s kojim smo prije popodnevne svete mise razgovarali u župnom stanu pokraj crkve svetog Petra Apostola u Muću Gornjem, koji mu je otprije dvije godine dom.

Ne dijeli ga ni sa kim; sam sebi pere i sprema, a kuhati ne treba jer su se za svećenikovu ručak svesrdno ponudili susjedi. Ljubazna obitelj  Čolak  ga je, veli, zamolila da blaguje kod njih jer uvijek ima "jedan tanjur viška", što je on zahvalno prihvatio. Pa nam dalje pripovijeda:

- U Kolumbiji je nešto drukčiji obrazovni sustav nego u Hrvatskoj: osnovna škola traje pet godina, srednja pak šest. Osobno sam kao dječak, premda odgajan tradicijski religiozno, želio biti poput svojeg ujaka: on je bio imućni, obrazovani agronom, koji je imao praktično sve što je poželio, puno novca i buran život s mnogo djevojaka. On je bio moj idol iz djetinjih dana - priznaje don Carlos.

Veliki obrat

No, nakon srednje škole, kad isprva nije stigao upisati fakultet, dogodilo se nekoliko stvari koje su mu promijenile svjetonazor i, u konačnici, život ...

- Moj otac, inače obični radnik, doživio je prometnu nesreću, nakon čega se promijenio i kao takav me živcirao. Ujaka su mi ubili pripadnici kolumbijske mafije, što me, naravno, vrlo potreslo. Istodobno sam počeo pohađati kateheze, crkvene susrete mladih, gdje sam pokušavao naći odgovor za svoje vlastito trpljenje.

I tek tada sam, premda sam kao dijete išao svaku nedjelju na misu, spoznao Isusa. Shvatio sam da moram prihvatiti i ljubiti vlastitog oca, dakle čovjeka koji mi je dao život, baš takvoga kakav jest. Tada sam se zapitao je li i moj ujak bio uistinu sretan sa svim materijalnim što je imao.

I tako je, s tim spoznajama, novootkrivenom ljubavi prema bližnjemu i nužnosti pomaganja onima koji trpe, počeo moj poziv - sažima don Carlos koji je, priznaje, za početak svog svjetskog puta priželjkivao neku romansku zemlju u Europi, Španjolsku ili Italiju. No, Bog je htio da svoje poslanje kao bogoslov, a potom i kapelan, te odnedavno, eto, župnik, započne baš u Hrvatskoj, u Puli ...

- Studij sam, dakle, završio u Istri, služeći se talijanskim jezikom, no zadnji predmet, kanonsko pravo, položio sam na hrvatskom. Sa mnom je bio jedan kolega iz Kolumbije, koji se u međuvremenu vratio u domovinu; bilo mu se teško, u prvom redu, naviknuti na hrvatsku klimu, koja je u usporedbi s kolumbijskom vrlo hladna.

Ja sam isto često ispočetka imao upale grla, ai usred ljeta sam se noću znao pokrivati ​​s pet-šest deka. Znate, u mojoj zemlji pamtim najhladniji dan sa šesnaest stupnjeva, dok ovdje temperatura zna pasti ispod ništice!

Božja volja

No, na sve te okolnosti gledao je kao na Božju volju.

"Pa neću umrijeti, naviknut ću se", govorio je uvijek sebi naš sugovornik, koji je nakon Istre i zaređenja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji za vrijeme mosinjora  Ante Jurića  došao u Neslanovac, na splitska Brda, a potom iu župu svetog Ivana na Trsteniku u Splitu.

Kao kapelan bio je na službi ukupno četrnaest godina, dok nije "regrutiran" u Muć Gornji kao župnik.

- Upravo u vrijeme mog imenovanja za župnika u Muću, papa Bergoglio proglašen je poglavarom Katoličke crkve. Tada sam u šali rekao: "Ako Argentinac može biti sveti otac, može i jedan Kolumbijac biti župnik u Muću" - vedro se prisjeća duhovnik kojemu, razvidno je, premještaj nije teško pao ...
- Sve je to Božja volja; kažete da je tako odlučio don Marin Barišić, a ja vam velim da Bog djeluje kroz konkretne ljude. Ako nekamo trebam ići, isto za mene znači da za to postoje razlozi i potreba, i ja to poštujem - mirno veli don Carlos.

Često u domovini

Ipak, bez obzira na njegovu prilagodljivost, čežnja za dalekom domovinom i Medellin, milijunskim rodnim gradom, nikad se nije ugasila. - Gotovo svake godine putujem u Kolumbiju, tamo mi žive roditelji i četiri brata s obiteljima. Oni su prihvatili moje poslanje u Hrvatskoj jer znaju da je Katolička crkva svima nama majka koja nas veže, naš zajednički dom. Moja najmlađa sestra, pak, nastanjena sa suprugom u Njemačkoj, dođe u posjete ik meni. Bila je već dvaput u Muću, i vidjela da mi je ovdje lijepo. Znate , ja sam pronašao smisao. Sretan sam - veli nam dobri čovjek don Carlos, kolumbijski duhovnik u Muću Gornjem.
PIŠE: LENKA Gospodnetić, SNIMIO: JAKOV PRKIĆ / CROPIX

nedjelja, 26. srpnja 2015.

Pismo braće iz Dominikanske Republike

Kristov mir neka kraljuje u vašim srcima.

Nadbiskup u miru iz Santo Dominga,
mons. Ramon de la Rosa y Carpio. 
Nekoliko dana imamo na umu nakanu podijeliti s vama događaj ogromne važnosti za našu Dominikansku Crkvu. Nešto što nas je duboko tješilo i razveselilo.

Ispripovijedat ćemo vam događaje onako kako su se zbili:
U večer 23. lipnja, dok je u tijeku bila konvivencija itineranata, iznenada se pojavio nadbiskup u miru iz Santo Dominga, mons. Ramon de la Rosa y Carpio.


Stigao je izravno iz Santiaga, usred nasilnog proloma oblaka, priopćiti nam osobno sljedeće:
„ Mi, dominikanski biskupi, imali smo prije nekoliko vremena posjet AD LIMINA. Sveti Otac primio nas je i promijenio protokol: Inače nas je primao 15 minuta, jednog po jednog, da bi kasnije završio uputivši nam zajedničku poruku. Ovaj put promijenio je protokol, primio nas je sve zajedno i očinski razgovarao s nama više od sat i po vremena. Razlog moje nazočnosti, ovdje, je taj što vam želim detaljno ispripovijedati nešto vrlo važno o čemu se razgovaralo na audijenciji. Sveti Otac, kad je mons. Fausto govorio kako u Dominikanskoj Republici postoje jedno interdijecezansko sjemenište i dva sjemeništa „Redemptoris Mater“, fokusirao svoj govor na Neokatekumenski put.
Uvidjevši da je rasprava od velike važnosti izvukao sam isti čas svoju bilježnicu i zapisao sam sve što je rekao. Usredotočio je svoj govor u ovih sedam točaka:

1. Govorilo se puno toga o Kiko Arguellu i može se reći još više. Nema nikakve dvojbe u
činjenici da je SVETAC.

2. Neokatekumenski je put STVAR (DJELO) Duha Svetoga u Crkvi.

3. Potičem vas, dakle, da podržite, ohrabrite i omogućite (nastavite) ovu kršćansku inicijaciju.

4. Veoma pozitivno vrednujem misijsku/misionarsku dimenziju zajednica. Ove sam godine
nedavno poslao više od stotine obitelji u države u kojima nema prisutnosti Crkve ili je veoma oskudna.

5. O sjemeništima Redemptoris Mater, kažem vam sljedeće: Što bi bilo od rimske biskupije bez njih? Zaredio sam nedavno 16 svećenika, među njima 13 bili su iz Neokatekumenskog puta. Zaključite vi sami!

6. Neokatekumenski put obnovio je u Crkvi Pashalnu noć (Pashalno bdijenje), koja je središte kršćanskog života… (Svjedok sam toga: Slavim osobno već od 1994 godine Pashalno bdjenje cijelu noć s zajednicama…).

7. Neokatekumenski put je stvarnost koja najviše zna o Kršćanskoj inicijaciji. Posavjetujete se i, bude li potrebno, ispravljajte katehiste, zajednice… (ispraviti znači ljubiti)…. Ispravljajte, međutim, držeći Statute u rukama!“

Mons. De la Rosa, nakon svoje intervencije, blagoslovio nas je i vratio se u Santiago usred proloma oblaka. Prevalio je 300 kilometara da nam osobno priopći ogromnu ljubav što Papa ima prema nama.

Neka ga Bog blagoslovi i uzvrati mu čitavo ono dobro koje su njegove riječi u nama prouzrokovale!!

Iz Santo Dominga pozdravljaju vas s ljubavlju

P. Alonso i Bruno.