nedjelja, 20. ožujka 2016.

Papa: Neokatekumenski put je Božji dar


U Vatikanu je u dvorani Pavao VI. Sveti Otac prije podne primio u audijenciju oko 10 tisuća članova Neokatekumenskoga puta, u prigodi slanja u misije 56 misionarskih zajednica ('missio ad gentes'), oko 270 obitelji s više od 1500 djece: 14 ih odlazi u Aziju, 30 u Europu, 4 u Oceaniju i dvije u Ameriku.

Nakon pozdrava Kika Argüella, suutemeljitelja Neokatekumenskoga puta, Papa je pozdravio nazočne te posebice one koji uskoro odlaze u misije. Prihvatili ste poziv da evangelizirate. Stoga blagoslivljam Boga za ovaj dar, za dar Puta i za dar svakoga od vas. Želio bih naglasiti tri riječi koje vam je Evanđelje namijenilo kao mandat za misije: jedinstvo, slava i svijet – kazao je Papa, a potom se pojedinačno osvrnuo na svaku riječ.

Jedinstvo

Isus moli svoga Oca da njegovi budu savršeni u jedinstvu (Iv 17,23): želi da budu jedno (r. 22) kao što je On i Otac. To je njegova posljednja molitva prije Muke, vrlo brižljiva: da u Crkvi bude zajedništvo. Zajedništvo je bitno. Neprijatelj Boga i čovjeka, đavao, ne može ništa protiv Evanđelja, protiv ponizne snage molitve i sakramenta, ali kušajući našu ljudskost može Crkvi nanijeti veliko zlo. Izaziva umišljenost, osuđivanje drugih, zatvaranjâ, podjele. On sam je „djelitelj“ i često započinje uvjeravanjem da smo dobri, možda bolji od drugih: tako ima spremno tlo za sijanje kukolja. To je napast svih zajednica i može se uvući u najljepše crkvene karizme – ustvrdio je Papa dodajući:

Vi ste primili veliku karizmu za obnovu krsnoga života. Po krštenju se ulazi u Crkvu. Svaka je karizma Božja milost za rast zajedništva. Ali karizma se može i pogoršati, kada se zatvaramo i hvalimo, kada se od drugih želimo razlikovati. Stoga ju treba čuvati. Čuvajte svoju karizmu. Kako? Slijedeći glavni put: ponizno i pokorno jedinstvo. Ako ono postoji, onda Duh Sveti djeluje, kao što je djelovao u Mariji, otvorenoj, poniznoj i poslušnoj. Uvijek treba bdjeti nad karizmom, otklanjajući eventualne ljudske natruhe putem promicanja jedinstva sa svima i poslušnosti Crkvi. Tako se u Crkvi i s Crkvom diše; tako se ustraje u poslušnosti „svetoj Majci Crkvi hijerarhijskoj“, s duhom pripravnim i spremnim za misije (usp. sv. Ignacije, Duhovne vježbe, 353) – kazao je Papa.

Crkva, naša majka

Naglašavam ovaj vidik: Crkva je naša majka. Kao što djeca na licu imaju otisnutu sličnost s majkom, tako i svi mi sličimo svojoj majci Crkvi. Nakon krštenja ne živimo više kao osamljene osobe, već bivamo muškarci i žene zajedništva, pozvani smo da u svijetu budemo djelatnici zajedništva. Jer Isus nije utemeljio Crkvu za Nas, nego je od nas stvorio Crkvu. Crkva nije naše oruđe: mi smo Crkva. Ona nas ponovo rađa, hrani Kruhom života, daje riječi života, oprašta nam i uvijek prati. To je plodnost Crkve, koja je majka: Crkva nije neka organizacija koja okuplja pristaše, ili skupina koja ide naprijed slijedeći logiku svojih ideja, ona je majka koja prenosi život primljen od Isusa – ustvrdio je Sveti Otac.

Ta se plodnost, nastavio je Papa, izražava putem službe i vodstva pastira. I ustanova je karizma, jer je ukorijenjena u istom izvoru, u Duhu Svetom. On je živa voda, ali voda može davati život samo ako je biljka njegovana i obrezana. Napajajte se na izvoru ljubavi, na Duhu, i brinite se, nježno i s poštovanjem za cijeli crkveni organizam, poglavito za najlomljivije dijelove, da sve skupa skladno i plodno raste – potaknuo je Papa.

Slava

Prije muke, Isus nagoviješta da će biti „proslavljen“ na križu: gdje će zasjati njegova slava (usp. Iv 17,5). To je nova slava: svjetovna se slava očituje kad smo važni, kad nam se dive, kad smo bogati i uspješni. Božja se slava, naprotiv, objavljuje na križu: ona je ljubav, na križu sja i širi se. Paradoksalna je ta slava: bez buke, bez zarade i bez pljeska. Ali samo takva slava evanđelje čini plodnim. I majka je Crkva plodna ako oponaša milosrdnu ljubav Božju, koja se predlaže ali se nikad ne nameće. Ta je ljubav ponizna, djeluje poput kiše u zemlji, kao zrak koji dišemo, kao malo sjeme koje u tišini donosi plod. Ljubav se jedino s ljubavlju može naviještati – ustvrdio je papa Franjo, a potom se osvrnuo na poslanje u svijetu.

Svijet

Bog je toliko ljubio svijet da je poslao Isusa (usp. Iv 3,16). Tko ljubi nije daleko već ide u susret. Vi ćete ići u susret mnogim gradovima i mnogim državama. Bog mrzi svjetovnost, ona ga ne privlači, ali voli svijet koji je stvorio, u svijetu voli svoju djecu takvu kakva jesu, tamo gdje žive, također i kad su „udaljena“. U dalekim zemljama, u drugim kulturama, nećete imati lak život, neće vam biti lako, ali to je vaše poslanje. To činite iz ljubavi prema majci Crkvi, iz ljubavi prema jedinstvu ove plodne Majke, to činite da Crkva bude majka i plodna – istaknuo je Papa.

Očitujte djeci nježni pogled Oca, a stvarnosti koje ćete sresti smatrajte darom; prijateljujte s kulturama, govorima i mjesnim običajima, poštujte ih i priznajte sjemenom milosti koje je Duh već razasuo. Bez popuštanja napasti da presađujete usvojene modele, sijte prvi navještaj: „to što je najljepše, najveće, najprivlačnije i ujedno najpotrebnije (usp Evangeliii gaudium, 35). A radosna vijest uvijek treba biti radosna, inače vjera može postati hladan i beživotan nauk – ustvrdio je Sveti Otac.

Kao obitelji treba evangelizirati, a potom živeći jedinstvo i jednostavnost već je životno naviještanje, lijepo svjedočenje, na čemu vam puno zahvaljujem. Zahvaljujem vam u svoje i u ime Crkve na ovoj gesti odlaska u nepoznato i prema trpljenju, jer će biti trpljenja, ali će biti i radosti slave Božje, slave koja je na križu. Pratim vas i hrabrim, a molim vas da ne zaboravite moliti za mene. Ostajem ovdje, ali srce je moje s vama – zaključio je Papa.

petak, 11. ožujka 2016.

Predivno svjedočanstvo o prihvaćanju dara života i predanja Božjoj volji i providnosti

Predivno svjedočanstvo o prihvaćanju dara života i predanja Božjoj volji i providnosti iznio je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa Vladimir Brnardić, urednik poznate HTV-ove emisije „TV kalendar“, prilikom osme srijede Velike pobožnosti svetom Josipu, održane u srijedu 9. ožujka 2016. Vladimir Brnardić sa suprugom Teodorom odgaja petero djece: Helenu, Leu, Klaru, Doroteu i Teodora, pripadaju neokatekumenskoj zajednici, a dolazi, kako je sam rekao, iz tradicionalne obitelji koja tradicionalno nije išla u crkvu.
„Bog je na jedan duhovit način ušao u naš život. Kada smo kupili stan, bio je nasuprot crkve Krista Kralja na Trnju. I to me nekako potaknulo da krenem na svetu misu barem nedjeljom. Jednom smo pozvani na kateheze u našu župu, došli smo poslušati, te dobili jednu zajednicu u kojoj smo mogli biti u dodiru sa živom Božjom riječi i to nam je pomoglo da sazrijevamo kao obitelj.“ – posvjedočio je Vladimir istaknuvši kako su on i supruga bili karijeristi i kako nakon dvoje djece nisu razmišljali o povećanju obitelji.

„Ali tada je Bog zahvatio naš život i otvorio vrata života. I iako nismo mogli našim snagama i sve nam se činilo nemoguće, otvorili smo se životu. I tu nas je Bog čekao. Tu je Bog pripremio za nas jedan poseban dar.“ – zaplakao je, zahvalan na daru života, dotaknuvši pritom srca prepunog svetišta koje ga je podržalo ogromnim aplauzom, te nastavio - „Bog nam je darovao našu kćer Klaru, rođenu s downovim sindromom, koju mnogi nisu htjeli prihvatiti, od liječnika do nekih obitelji, pa i nas samih jer nismo znali što je to. Ali tu je Bog otvorio svoja vrata, otvorio je srca ljudi koji su nam mogli pomoći. Da nismo bili povezani sa crkvom, s vjerom, sa zajednicom koja je bila uz nas mi to ne bismo mogli.“

Inače često napadan zbog vjere i iznošenja vjerskih stavova, pod stalnim pritiscima i prijetnjama otkazom, Vladimir Brnardić posvjedočio je kako je Bog i tu situaciju okrenuo na dobro i kako su ga oni koji su ga progonili na kraju unaprijedili, a vjera i obitelj dali su mu snagu da izdrži to razdoblje.

Zaštitniku Hrvatske, svetom Josipu, ovu srijedu posebno su hodočastili župljani Župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Mahična, predvođeni župnikom vlč. Nikolom Sanjkovićem, koji je predvodio misno slavlje u zajedništvu s rektorom svetišta, mons. Antunom Senteom ml.

Vlč. Sanjković naglasio je u homiliji kako smo u Svetoj godini milosrđa pozvani biti oruđe Božjeg milosrđa a to možemo biti samo ako ponovno otkrijemo tišinu i razmatramo Božju riječ. Istaknuo je kako je sveti Josip predivan primjer Božjeg milosrđa, koji svojom šutljivom prisutnošću, molitvom i jasnim odlukama kojima je štitio život, ostavlja predivnu sliku onoga što se događa u ovom jubileju. „Sveti Josip je šutljiva ljepota milosrdnosti i prisutnosti Božjeg milosrđa koji moli za nas i želi nam pomoći. Molimo za milost i milosrđe ovog naroda, molimo da poput ovog sveca u tišini budemo marljivi, jednostavni, ponizni ljudi.“

Na kraju misnog slavlja mons. Sente pozvao je vjernike na trodnevnu duhovnu pripremu uoči svetkovine svetog Josipa, koja počinje u srijedu, 16. ožujka 2016., a predvodi ju vlč. Antun Zec.

ponedjeljak, 28. rujna 2015.

Don Carlos iz Muća Gornjeg

kako jedan Kolumbijac postao sluga Božji u Dalmatinskoj zagori ...

'Ako Argentinac može biti Sveti Otac, može i Kolumbijac biti župnik u Muću' - dobrohotno rezimira Carlos TABORDA
Da nekom manje upućenom u lokalne prilike spomenete don Carlosa iz Muća, usprkos mogućoj asocijaciji na operu, vjerojatno bi namah pomislio da se radi o kakvom seoskom kriminalcu. No, nije u pitanju nitko onkraj zakona, pa čak ni neki nadobudni pjevač u usponu; riječ je o crkvenoj osobi, autentičnom don  Carlosu TABORDA, svećeniku-petrovcu iz Kolumbije, koji je u svojoj 42. godini po prvi put u ulozi župnika došao u Muć Gornji. Točnije, don Carlos svojim župovanjem uz to mjesto pokriva još i Gizdavac, te tzv . mućko Zelovo što, summa summarum, znači brigu za duhovni život sedamstotinjak vrlo odanih mu župljana.

A kako to da je omiljeni don Carlos iz Medellina, drugog po redu najvećeg grada (nakon Bogote) u Kolumbiji, završio u malom selu u Dalmatinskoj zagori, uistinu je zanimljiva priča, koja potvrđuje da su čudni putovi Gospodnji ..

Stigao za rata

- Zapravo je stvar dosta jednostavna; u jeku Domovinskog rata došao sam u Hrvatsku preko naše kolumbijske bogoslovije Redemptoris Mater, u sklopu svojevrsne razmjene učenika, to jest prihvatio sam poziv našeg osnivača neokatekumenskog puta  Kiko Arguella  da kao jedan od četrnaest polaznika dragovoljaca budem upućen na nastavak školovanja, a potom i na službovanje, negdje u svijet.

Moram priznati da Hrvatska tada nije bila zemlja o kojoj sam maštao, ne samo zbog ratnih okolnosti, nego i jezične barijere. Vidite da nisam neki talent za jezike - s osmijehom i na simpatičnom Španjola -hrvatskom strpljivo pripovijeda don Carlos, s kojim smo prije popodnevne svete mise razgovarali u župnom stanu pokraj crkve svetog Petra Apostola u Muću Gornjem, koji mu je otprije dvije godine dom.

Ne dijeli ga ni sa kim; sam sebi pere i sprema, a kuhati ne treba jer su se za svećenikovu ručak svesrdno ponudili susjedi. Ljubazna obitelj  Čolak  ga je, veli, zamolila da blaguje kod njih jer uvijek ima "jedan tanjur viška", što je on zahvalno prihvatio. Pa nam dalje pripovijeda:

- U Kolumbiji je nešto drukčiji obrazovni sustav nego u Hrvatskoj: osnovna škola traje pet godina, srednja pak šest. Osobno sam kao dječak, premda odgajan tradicijski religiozno, želio biti poput svojeg ujaka: on je bio imućni, obrazovani agronom, koji je imao praktično sve što je poželio, puno novca i buran život s mnogo djevojaka. On je bio moj idol iz djetinjih dana - priznaje don Carlos.

Veliki obrat

No, nakon srednje škole, kad isprva nije stigao upisati fakultet, dogodilo se nekoliko stvari koje su mu promijenile svjetonazor i, u konačnici, život ...

- Moj otac, inače obični radnik, doživio je prometnu nesreću, nakon čega se promijenio i kao takav me živcirao. Ujaka su mi ubili pripadnici kolumbijske mafije, što me, naravno, vrlo potreslo. Istodobno sam počeo pohađati kateheze, crkvene susrete mladih, gdje sam pokušavao naći odgovor za svoje vlastito trpljenje.

I tek tada sam, premda sam kao dijete išao svaku nedjelju na misu, spoznao Isusa. Shvatio sam da moram prihvatiti i ljubiti vlastitog oca, dakle čovjeka koji mi je dao život, baš takvoga kakav jest. Tada sam se zapitao je li i moj ujak bio uistinu sretan sa svim materijalnim što je imao.

I tako je, s tim spoznajama, novootkrivenom ljubavi prema bližnjemu i nužnosti pomaganja onima koji trpe, počeo moj poziv - sažima don Carlos koji je, priznaje, za početak svog svjetskog puta priželjkivao neku romansku zemlju u Europi, Španjolsku ili Italiju. No, Bog je htio da svoje poslanje kao bogoslov, a potom i kapelan, te odnedavno, eto, župnik, započne baš u Hrvatskoj, u Puli ...

- Studij sam, dakle, završio u Istri, služeći se talijanskim jezikom, no zadnji predmet, kanonsko pravo, položio sam na hrvatskom. Sa mnom je bio jedan kolega iz Kolumbije, koji se u međuvremenu vratio u domovinu; bilo mu se teško, u prvom redu, naviknuti na hrvatsku klimu, koja je u usporedbi s kolumbijskom vrlo hladna.

Ja sam isto često ispočetka imao upale grla, ai usred ljeta sam se noću znao pokrivati ​​s pet-šest deka. Znate, u mojoj zemlji pamtim najhladniji dan sa šesnaest stupnjeva, dok ovdje temperatura zna pasti ispod ništice!

Božja volja

No, na sve te okolnosti gledao je kao na Božju volju.

"Pa neću umrijeti, naviknut ću se", govorio je uvijek sebi naš sugovornik, koji je nakon Istre i zaređenja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji za vrijeme mosinjora  Ante Jurića  došao u Neslanovac, na splitska Brda, a potom iu župu svetog Ivana na Trsteniku u Splitu.

Kao kapelan bio je na službi ukupno četrnaest godina, dok nije "regrutiran" u Muć Gornji kao župnik.

- Upravo u vrijeme mog imenovanja za župnika u Muću, papa Bergoglio proglašen je poglavarom Katoličke crkve. Tada sam u šali rekao: "Ako Argentinac može biti sveti otac, može i jedan Kolumbijac biti župnik u Muću" - vedro se prisjeća duhovnik kojemu, razvidno je, premještaj nije teško pao ...
- Sve je to Božja volja; kažete da je tako odlučio don Marin Barišić, a ja vam velim da Bog djeluje kroz konkretne ljude. Ako nekamo trebam ići, isto za mene znači da za to postoje razlozi i potreba, i ja to poštujem - mirno veli don Carlos.

Često u domovini

Ipak, bez obzira na njegovu prilagodljivost, čežnja za dalekom domovinom i Medellin, milijunskim rodnim gradom, nikad se nije ugasila. - Gotovo svake godine putujem u Kolumbiju, tamo mi žive roditelji i četiri brata s obiteljima. Oni su prihvatili moje poslanje u Hrvatskoj jer znaju da je Katolička crkva svima nama majka koja nas veže, naš zajednički dom. Moja najmlađa sestra, pak, nastanjena sa suprugom u Njemačkoj, dođe u posjete ik meni. Bila je već dvaput u Muću, i vidjela da mi je ovdje lijepo. Znate , ja sam pronašao smisao. Sretan sam - veli nam dobri čovjek don Carlos, kolumbijski duhovnik u Muću Gornjem.
PIŠE: LENKA Gospodnetić, SNIMIO: JAKOV PRKIĆ / CROPIX

nedjelja, 26. srpnja 2015.

Pismo braće iz Dominikanske Republike

Kristov mir neka kraljuje u vašim srcima.

Nadbiskup u miru iz Santo Dominga,
mons. Ramon de la Rosa y Carpio. 
Nekoliko dana imamo na umu nakanu podijeliti s vama događaj ogromne važnosti za našu Dominikansku Crkvu. Nešto što nas je duboko tješilo i razveselilo.

Ispripovijedat ćemo vam događaje onako kako su se zbili:
U večer 23. lipnja, dok je u tijeku bila konvivencija itineranata, iznenada se pojavio nadbiskup u miru iz Santo Dominga, mons. Ramon de la Rosa y Carpio.


Stigao je izravno iz Santiaga, usred nasilnog proloma oblaka, priopćiti nam osobno sljedeće:
„ Mi, dominikanski biskupi, imali smo prije nekoliko vremena posjet AD LIMINA. Sveti Otac primio nas je i promijenio protokol: Inače nas je primao 15 minuta, jednog po jednog, da bi kasnije završio uputivši nam zajedničku poruku. Ovaj put promijenio je protokol, primio nas je sve zajedno i očinski razgovarao s nama više od sat i po vremena. Razlog moje nazočnosti, ovdje, je taj što vam želim detaljno ispripovijedati nešto vrlo važno o čemu se razgovaralo na audijenciji. Sveti Otac, kad je mons. Fausto govorio kako u Dominikanskoj Republici postoje jedno interdijecezansko sjemenište i dva sjemeništa „Redemptoris Mater“, fokusirao svoj govor na Neokatekumenski put.
Uvidjevši da je rasprava od velike važnosti izvukao sam isti čas svoju bilježnicu i zapisao sam sve što je rekao. Usredotočio je svoj govor u ovih sedam točaka:

1. Govorilo se puno toga o Kiko Arguellu i može se reći još više. Nema nikakve dvojbe u
činjenici da je SVETAC.

2. Neokatekumenski je put STVAR (DJELO) Duha Svetoga u Crkvi.

3. Potičem vas, dakle, da podržite, ohrabrite i omogućite (nastavite) ovu kršćansku inicijaciju.

4. Veoma pozitivno vrednujem misijsku/misionarsku dimenziju zajednica. Ove sam godine
nedavno poslao više od stotine obitelji u države u kojima nema prisutnosti Crkve ili je veoma oskudna.

5. O sjemeništima Redemptoris Mater, kažem vam sljedeće: Što bi bilo od rimske biskupije bez njih? Zaredio sam nedavno 16 svećenika, među njima 13 bili su iz Neokatekumenskog puta. Zaključite vi sami!

6. Neokatekumenski put obnovio je u Crkvi Pashalnu noć (Pashalno bdijenje), koja je središte kršćanskog života… (Svjedok sam toga: Slavim osobno već od 1994 godine Pashalno bdjenje cijelu noć s zajednicama…).

7. Neokatekumenski put je stvarnost koja najviše zna o Kršćanskoj inicijaciji. Posavjetujete se i, bude li potrebno, ispravljajte katehiste, zajednice… (ispraviti znači ljubiti)…. Ispravljajte, međutim, držeći Statute u rukama!“

Mons. De la Rosa, nakon svoje intervencije, blagoslovio nas je i vratio se u Santiago usred proloma oblaka. Prevalio je 300 kilometara da nam osobno priopći ogromnu ljubav što Papa ima prema nama.

Neka ga Bog blagoslovi i uzvrati mu čitavo ono dobro koje su njegove riječi u nama prouzrokovale!!

Iz Santo Dominga pozdravljaju vas s ljubavlju

P. Alonso i Bruno.

ponedjeljak, 6. travnja 2015.

Upoznajte obitelj koja živi po pravilima pokreta koji budi znatiželju drugih vjernika


Robert i Ana nam svjedoče da oni snagu za svoj život dobivaju upravo živeći svoju vjeru u jednoj ovakvoj zajednici, u Crkvi susrećući se sa Isusom Kristom uskrslim i to spašava njihov brak, daje im snagu za odgoj djece i općenito za sve životne probleme. Njihova obitelj nastala je u jednoj takvoj zajednici, tamo su se upoznali Robert i Ana i vjenčali se kad je on imao 19, a ona 18 godina. Od tada su se, kaže Robert, potaknuti enciklikom Humanae Vitae pape Pavla VI., otvorili životu, što znači da rađaju djecu i imat će ih koliko god Bog odredi, a kad se nađu u životnim problemima, uvijek im, ističe, Bog proviđa.

– Njemački pilot Andreas Lubitz ubio je toliko ljudi zato što je htio svijetu reći: ja postojim, ja trpim. Rastao se s djevojkom, tko zna u kakvim je odnosima bio s roditeljima i očito je bio usamljen, trpio je, ni za koga nije postojao – svoju teoriju o razlogu strašnog samoubojstva o kojem danima raspravlja cijeli svijet iznosi Robert Bošnjak, 39-godišnji medicinski tehničar i otac desetero djece.


Povod za posjet mnogobrojnoj obitelji Bošnjak je to što su oni članovi jedne od mnogih neokatekumenskih zajednica u Hrvatskoj o kojima se i ne zna puno. Neokatekumenski put je u Katoličkoj crkvi priznat kao itinerarij kršćanske formacije, i znači kršćanski odgoj za suvremenog čovjeka, kaže nam Robert koji je sa suprugom Anom i djecom bio nedavno zvijezda hrvatskih medija, jer ih je za Novu godinu posjetila tada još predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović. No, Bošnjake znaju i mnogi vjernici, jer oboje su katehisti u neokatekumenskim zajednicama, pokretu koji se širi unutar Katoličke crkve i izaziva pozornost jer se izdvaja neobičnom ustrajnošću, malim zajednicama, obredima prema kršćanskoj tradiciji.

Podrška pape Franje

Primjerice, pričešćuju se beskvasnim kruhom i vinom, za što imaju odobrenje Svete Stolice. Među ljudima koji zaziru od novoga nova zajednica koja se poziva na najstarije tradicije mogla je izazivati neprihvaćanje među vjernicima, među svećenstvom i izvan crkve, ali podržao ju je još papa Pavao VI., statut im je odobrio Ivan Pavao II., 2008. godine, a početkom ožujka ove godine osnivača Neokatekumenskog puta Španjolca Kika Arguella primio je papa Franjo. U svom stilu, papa se našalio:

– Zatražili ste od Petrova nasljednika da podrži vaše poslanje, i ja to činim, podržavam vaše poslanje. To činim ne zato što mi je Kiko platio, nego zato što to želim – rekao je papa predstavnicima zajednice u Vatikanu na čelu sa 76-godišnjim Kikom Arguellom.

I sam Arguello je kao mladić bio na rubu samoubojstva iako je bio jako uspješan. Talentirani slikar, studirao je umjetnost u Madridu, osvojio državnu nagradu za slikarstvo. "Već sam imao novca, već sam bio poznat i nisam bio sretan, unutar sebe bio sam kao mrtvac. Odmah sam razumio: ako tako nastavim, ubit ću se", napisao je Argeullo u svojoj knjizi "Kerigma" (navještaj spasenja). Arguello je rastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, studirao među ljevičarima, ali ništa od toga nije mu bilo dovoljno. Na akademiji su izvodili predstave, među ostalim i Sartrea. "Na dnu sam kod Sartrea našao odgovor: sve je apsurdno. Pitao sam se postoji li Bog. Upoznao sam i druge egzistencijaliste, u apsurdu našao odgovor. Nastojao sam tako živjeti, kao da Bog ne postoji. I zatvorilo mi se nebo, kao da se nada mnom stvorila golema betonska ploča i život mi je postao težak. Živio sam u mraku u kojem se sve pretvaralo u pepeo, pa i umjetnost i seks, ništa me nije motiviralo. Tada se Bog započeo ukazivati na obzorju. Vikao sam mu: Ako postojiš, dođi, jer preda mnom je smrt", piše Arguello, koji je tada u jednom trenutku osjetio da Bog postoji. Bilo je to, piše, poput dodira bitka. Postao je vjeroučitelj, i dalje je slikao, putovao, proučavao sakralnu umjetnost. Tada je na Božić otišao k roditeljima. "Kućna pomoćnica mi je tamo kroz plač ispričala da joj je muž alkoholičar, da tuče i nju i djecu, prijeti im nožem, a da se najstariji sin sukobljava s ocem. Bila je prestravljena mišlju da bi se mogli poubijati." Pomažući toj obitelji, Arguello je na kraju otišao s njima živjeti, u užasnoj četvrti, punoj siromaha u barakama. Upoznao je pakao na zemlji, žene koje su očevi silovali u djetinjstvu, bolesne žene koje sinovi tuku, bila je to, kaže, neka vrsta Auschwitza, ali u toj patnji, posebno u patnji nevinih, osjetio je Kristovu prisutnost. Napustio je sve i otišao živjeti sa siromasima, među skitnicama, prosjacima, ostarjelim prostitutkama, Ciganima. Govorio im je o Isusu, ali tražili su od njega da im kaže zašto vjeruje u Boga, je li se itko vratio iz mrtvih. Tada su mu pomogli slušatelji, sami su pričali priče iz svoga života za koje vjeruju da su se dogodile nadnaravnom intervencijom. Tako je 1964. počeo praksu koja se proširila po svijetu, tisuće zajednica u više od 120 zemalja. Stvaraju se male zajednice od 20-30 ljudi po župama, jednom tjedno imaju slavlje Riječi Božje, jednom tjedno misu u subotu uvečer kad zapravo prema crkvenim propisima počinje nedjelja i jednom mjesečno svatko iznosi svoje iskustvo o Bogu na nedjeljnoj konvenciji.

– Mnogi misle da oni koji idu u crkvu više od jednom tjedno nisu sasvim pri sebi – kaže Robert Bošnjak, čije je osmo dijete krstio kardinal Josip Bozanić, sedmo dijete pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, deseto dijete Emanuel kršten je u bolnici, a ostalih sedmero djece kršteno je onako kako su to činili prvi kršćani, u noći Uskrsnog bdjenja svećenik krsti svu djecu koja su rođena od prošlog Uskrsa, uranjajući ih cijele uzdenac tople vode. Zapravo, temeljna ideja je novo širenje kršćanstva, među onima koji nisu kršteni i među onima koji su se od crkve udaljili.

– Većina djece nakon krizme praktično napušta crkvu, tako da su odrasli od nje udaljeni – kaže 43-godišnji župnik Piotr Maj s Borovja, Poljak koji se s punoljetnosti odlučio za Neokatekumenski put, došao u sjemenište u Pulu, kako ga je slučajnim odabirom dopalo i danas uz župu vodi jednu od neokatekumenskih zajednica. I sam je prošao put sumnje i traženja, a jedna od stvari koja ga je privukla je to što su njegovi roditelji, potječući iz politički suprotstavljenih strana u Poljskoj, ostvarili puno bolji odnos nakon što su oboje ušli u zajednicu. Neokatekumenski put počinje dolaskom zainteresiranih na katehezu, vjeronauk, a onda, ako je netko zainteresiran, slijedi uključivanje u zajednicu, što prerasta u neku vrstu obveze. Na internetu se tako može naći svjedočenje navodnog bivšeg neokatekumena iz Zadra, koji je zaključio kako je riječ o fanaticima. Ako netko želi izaći iz zajednice, ako ne želi slušati katehiste, ako ne dolazi redovito, doživljava prijetnje: U slobodi si da odeš, ali se nećeš obratiti, dogodit će ti se neko zlo, Sotona te iskušava, piše ovaj anonimni bivši član, ističući kako za sve koji su izašli u zajednici kažu da ih je đavao prevario. Na to župnik Maj kaže kako se svakoga tko želi izaći zaista poziva na razgovor, ali ne zato da bi mu se prijetilo, nego da se razjasne razlozi izlaska. – Naime, većinom se dogodi da se ta osoba u jednom trenutku više ne osjeća vrijednom da sudjeluje u radu zajednice. Primjerice, netko se vratio alkoholu koji je bio ostavio, Sotona mu kaže nisi više vrijedan i on posustane. Sotona je, naime, zapravo tužitelj, po tome je i dobio ime, on je taj koji ti kaže kriv si, nisi dostojan, a Isus ljubi svakoga onakvog kakav jest, on je umro da otkupi naše grijehe i to je ta radosna vijest koju donosi vjera – objašnjava Piotr Maj.

Emanuel pobio liječnike

Kako god bilo, na Svjetskom danu mladih u Madridu 2011. bilo je više od milijun mladića i djevojaka, od toga je Neokatekumenski put doveo njih oko 300 tisuća. Na čelu Puta, prema njegovu statutu, do kraja života ostaje Kiko Arguello te Carmen Hernandez, koja mu se pridružila na samom početku, u trenutku kad je htjela ići kao misionarka u Indiju. Ona je Arguellovoj zajednici govorila o 2. vatikanskom koncilu i Pashalnom otajstvu, odnosno Uskrsnom bdjenju, koje je taj koncil stavio u prvi plan. U Zagrebačkoj nadbiskupiji ima oko 60 zajednica Neokatekumenskog puta, koje će u dvoranama u raznim dijelovima grada dočekati i ovaj Uskrs¸prema rimskom Misalu Pashalnim bdjenjem od 11 uvečer do 5 ujutro.

Župnik Maj ističe kako se velika većina ljudi koji dođu na kateheze uvjere da im se život promijenio nabolje, kako su im odnosi u obitelji poboljšani i da novi članovi dolaze kad vide takve primjere u svojoj okolini. Robert i Ana nam svjedoče da oni snagu za svoj život dobivaju upravo živeći svoju vjeru u jednoj ovakvoj zajednici, u Crkvi susrećući se sa Isusom Kristom uskrslim i to spašava njihov brak, daje im snagu za odgoj djece i općenito za sve životne probleme. Njihova obitelj nastala je u jednoj takvoj zajednici, tamo su se upoznali Robert i Ana i vjenčali se kad je on imao 19, a ona 18 godina. Od tada su se, kaže Robert, potaknuti enciklikom Humanae Vitae pape Pavla VI., otvorili životu, što znači da rađaju djecu i imat će ih koliko god Bog odredi, a kad se nađu u životnim problemima, uvijek im, ističe, Bog proviđa. Gradnju gornjeg dijela kuće nisu morali u cijelosti platiti, kažu, jer im je majstor rekao da će platiti kad budu imali. Najmlađi Emanuel rođen je s pola srca i uspio je preživjeti dvije operacije kad su liječnici već mislili da nema izgleda. Sedam sinova i tri kćeri, Filip, Mihaela, Ivan, Josip, Leonarda, Dominik, Brigita, Ignacije, Leon i Emanuel, u maloj kućici na zagrebačkom Kozjaku ukrašenoj reprodukcijama slika Kika Arguella uče, igraju se, čuvaju jedni druge, sviraju različite instrumente. S njima je najčešće majka, koja je zaposlena, ali već godinama na rodiljskim dopustima, a sad je dopust dobila za njegu malog Emanuela. Četvero starije djece već su članovi Puta, uskoro će se pridružiti i mlađa djeca, pa će ova neokatekumenska zajednica uskoro biti još brojnija.

srijeda, 1. travnja 2015.

Papa poslao u misije dvjesta obitelji

na audijencije koju je Papa imao za Neokatekumenski put 6. ožujka 2015. 


GOVOR SVETOG OCA FRANJE

PRIPADNICIMA NEOKATEKUMENSKOG PUTA
Aula Pavla VI.
Petak 6. ožujka 2015.



Draga braćo i sestre,
dobar dan svima! I hvala, hvala vam puno što ste došli na ovaj susret.


Papina zadaća, Petrova zadaća je utvrđivati braću u vjeri. Tako ste i vi ovom gestom htjeli zatražiti od Petrovog Nasljednika da potvrdi vaš poziv, podrži vaše poslanje, blagoslovi vašu karizmu. I ja danas potvrđujem vaš poziv, podržavam vaše poslanje i blagoslivljam vašu karizmu. To činim, ne zato što mi je on [pokazujući na Kika] platio. Ne! Činim to jer želim to činiti. Ići ćete u ime Kristovo u cijeli svijet i donositi njegovo Evanđelje: Neka Krist ide pred vama, neka vas prati i dovede do ispunjenja ono spasenje kojeg ste vi nositelji.
S vama pozdravljam sve kardinale i biskupe koji vas danas prate i one koji u svojim biskupijama podržavaju vaše poslanje. Na poseban način pozdravljam inicijatore Neokatekumenskog puta, Kika Argüella i Carmen Hernandez, zajedno s ocem Mariom Pezzijem: također i njima izražavam svoje priznanje i ohrabrenje za ono što, preko Puta, čine na korist Crkvi. Ja uvijek kažem da Neokatekumenski put čini veliko dobro u Crkvi.



Kao što je rekao Kiko, naš današnji susret je susret poslanja u misije, u poslušnosti onome što je Krist tražio od nas. I zato sam naročito zadovoljan da se ovo vaše poslanje odvija zahvaljujući kršćanskim obiteljima koje, okupljene u jednoj zajednici, imaju poslanje davati znakove vjere koji privlače ljude k ljepoti Evanđelja, prema Kristovim riječima: »Ljubite se kao što sam ja vas ljubio; po ovoj ljubavi će znati da ste moji učenici« (usp. Iv 13,34) i »budite jedno i svijet će povjerovati« (usp. Iv 17,21). Ove zajednice, pozvane od biskupa, sastavljene su od jednog prezbitera i od četiri ili pet obitelji, s djecom - čak i ako su već starija - te sačinjavaju »missio ad gentes«, s poslanjem evangelizacije nekršćana, onih nekršćana koji nikad nisu čuli za Krista te također onih nekršćana koji su zaboravili tko je bio i tko je Isus Krist. To su kršteni nekršćani koji su zbog sekularizacije i svjetovnosti zaboravili vjeru. Probudite tu vjeru! 


Dakle, prije nego riječju, upravo vašim svjedočanstvom života pokazujete srce Kristove objave: da Bog ljubi čovjeka do te mjere da se predao u smrt za njega i da je uskrišen od Oca kako bi nam dao milost darivanja života drugima. Današnji svijet ima iznimno snažnu potrebu ove velike poruke. Koliko samoće, koliko trpljenja, koliko udaljenosti od Boga na mnogim periferijama Europe i Amerike i u mnogim gradovima Azije! Koliku potrebu ima današnji čovjek, u svakom kutku svijeta, čuti da ga Bog ljubi i da je ljubav moguća! Ove kršćanske zajednice, zahvaljujući vama - misionarskim obiteljima, imaju bitnu zadaću učiniti vidljivom ovu poruku. A koja je ta poruka? “Krist je uskrsnuo, Krist živi! Krist je živ među nama!”

Vi ste primili snagu da ostavite sve i pođete u daleke zemlje zahvaljujući jednom putu kršćanske inicijacije, življenom u malim zajednicama, gdje ste iznova otkrili ogromna bogatstva vašeg Krštenja. Taj put je Neokatekumenski Put, istinski dar Providnosti za Crkvu našeg vremena, kao što su već potvrdili moji prethodnici; osobito sveti Ivan Pavao II, kada vam je rekao: “Priznajem Neokatekumenski Put kao itinerarij kršćanske formacije, valjan za društvo i za današnja vremena” (Pismo Ogniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82[1990], 1515). Put se oslanja na tri dimenzije Crkve: Riječ, Liturgija i Zajednica. Zbog toga se trajno i pokorno slušanje Božje Riječi, euharistijsko slavlje u malim zajednicama nakon Prve večernje nedjelje, slavlje Pohvala (Jutarnje molitve) u obitelji nedjeljom sa svom djecom, te dijeljenje vlastite vjere s drugom braćom, nalaze na izvoru mnogih darova kojima vas je Gospodin velikodušno obdario, poput brojnih poziva na prezbiterat i na posvećeni život. Doista je utješno vidjeti sve ovo, jer potvrđuje da je Duh Božji živ i djelatan u svojoj Crkvi i danas, te da odgovara na potrebe modernog čovjeka.

U različitim prigodama opetovano sam naglašavao potrebu da Crkva prijeđe s pastorala pukog očuvanja na pastoral koji je odlučno misionarski (Usp. Ap. pobud. Evangelii Gaudium, 15). Koliko puta, u Crkvi, imamo Isusa unutra i ne puštamo ga van… Koliko puta! Ovo je najvažnija stvar koju treba učiniti, ukoliko ne želimo da vode u Crkvu postanu ustajale. Put već godinama ostvaruje ovo poslanje Missio ad gentes među nekršćanima, u svrhu implantatio Ecclesiae, nove prisutnosti Crkve tamo gdje Crkva ne postoji ili nije više kadra stići do osoba. “Koliku nam radost dajete vašom prisutnošću i vašim djelovanjem!” - tako vam je rekao blaženi papa Pavao VI. na prvoj audijenciji s vama (8. svibnja 1974., Insegnamenti di Paolo VI, XII [1974], 407). Također i ja ove riječi činim svojima, i ohrabrujem vas da krenete naprijed, povjeravajući vas Svetoj Djevici Mariji, koja je nadahnula Neokatekumenski Put. Ona zagovara za vas pred svojim božanskim Sinom. Pođite, s mojim blagoslovom.

ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

Prva BiH obitelj sa Neokatekumenskog puta u misiji

Josipa i Tadija Martić
Prosvjetni djelatnici iz Žepča Josipa i Tadija Martić prije godinu dana odlučili su dati svoju raspoloživost za odlazak u katoličku misiju. Bog ih je poslao u Bitolu u Makedoniji, gdje od rujna prošle godine žive i pomažu župniku don Antunu Nižetiću i bogoslovu Josipu Mašini. Oni su ujedno i prva obitelj u poslanju sa Neokatekumenskog puta iz Bosne i Hercegovine

Josipa i Tadija Martić cijeli svoj radni vijek proveli su radeći kao prosvjetni djelatnici. Trideset i osam godina su u braku, nemaju djece. Josipa je nastavnica povijesti i zemljopisa, a Tadija je predavao biologiju. Do rata živjeli su u Travniku, a u vrijeme ratnih zbivanja prognani su u Žepče, gdje žive posljednjih dvadesetak godina. Oboje potječu iz tradicionalne katoličke obitelji i vjeru su im prenijeli njihovi roditelji.

„Mogu reći da su mi moji roditelji razvili ljubav prema vjeri. Njih su odgajale časne sestre milosrdnice i često su mi govorili o iskustvima koje su imali s njima. Ja sam čak jedno vrijeme u pubertetu imala želju ići u časne sestre, ali eto, nakon osmog razreda ipak sam rekla ne i ostala sam u ovom laičkom životu“, ističe Josipa.

Tadija potječe iz mnogobrojne obitelji. Drugo je od devetero djece.Kao dijete redovito je išao nedjeljom na ranu Misu: „Mene je u to vrijeme je privlačila propovijed, jer pamtim vrijeme kada se Misa govorila na latinskom jeziku. Da nije bilo propovijedi, ne bih ništa razumio.“

Dok su radili kao prosvjetni djelatnici u vrijeme komunizma teško im je bilo prakticirati vjeru. Tada je kažu bilo sramota da te neko od kolega vidi da uđeš u crkvu: „Jako sam žalila radi toga, te godine su mi bile bolne. Mnogi ljudi znaju reći kako u vremenu komunizma niko nikome nije branio ići u crkvu. Ja se ne slažem s tim. Pamtim mnogo negativnih iskustava. Nakon krizme, pao onda udaje, nisam mogla prakticirati vjeru i tada sam osjetila jednu prazninu. Kada su došle demokratske promjene pred rat mogli smo ići u crkvu. Bila sam presretna da mogu biti na polnoćki, okružena mojim kolegama i učenicima,“ naglašava Josipa.

Vrijeme komunizma je i za Tadiju bilo traumatično. U vrijeme studija u Sarajevu, kaže, kako je se kao lopov krio da bi otišao na Misu u crkvu Svetog Ante na Bistriku. „Mnogo sam trpio jer su se svi tada izjašnjavali kao ateisti i na tu temu nije bilo razgovora. Cijelo vrijeme sam mislio na Boga i držao do svoje vjere i onoga što mi je majka govorila. Sine moli se Duhu Svetom! Kad sam počeo raditi, pojavili su se isti problemi. Sjećam se da smo se ja i Josipa tajno i vjenčali u Sarajevu. U Žepču sam išao u crkvu, ali u Travniku gdje je bila crkva u centru grada bilo je nezgodno. Priznajem, bio sam kukavica.“

Josipa i Tadija prvi put slušaju kateheze Neokatekumenskog puta 2003. godine u župi Svetog Ante Padovanskog u Žepču, koje su kažu promijenile njihov život.

„Puno divnih stvari Gospodin je činio u našem životu sve ove godine. Nemamo djece i zbog toga smo prošli kroz razna trpljenja.
Mogu reći da slušajući Božju riječ osjećala sam malo po malo rast u vjeri. U našem braku je zaživjela molitva. Kada bi se posvađali, brže bi jedno drugome oprostili. Uvijek sam znala da me Bog ljubi, ali sad to vidim na jedan poseban način,“ kaže Josipa

Tadija kaže da je u svom životu sjedio na dvije stolice. Oduvijek je bio katolik, ali sada iz ovog iskustva kaže da je to bilo daleko od pravog kršćanstva, više je ličilo na poganstvo:„Živio sam sa parolom – „Uzmi sve što ti život pruža“. Slušajući kateheze jako me je dirnuo psalam -„O Bože ti si Bog moj“. I danas bih plakao kad bih ga čuo. Osjetio sam ljepotu Božje ljubavi. Sjećam se da sam tada sebi rekao – „Bože, što sam tako kasno spoznao tu ljepotu. Bože, gdje si ti do sada bio? Ali sada vidim da je Bog bio strpljiv i čekao pravi trenutak da napravi pravi potez.“

Prije nešto više od godinu dana Josipa i Tadija su odlučili dati svoju raspoloživost za odlazak u misiju. Tadija je već bio u mirovini, a Josipa je dala otkaz u školi. Bog je odlučio da idu u Bitolu u Makedoniju. Tadija je bio u vojsci u tom kraju 1974. godine.

„Presretan sam što nas je Bog poslao u Bitolu. Tamo žive divni ljudi. Vojsku ne volim i to je posljednje zanimanje koje bi izabrao, ali se rado sjećam ljudi, koji su ostali u mom srcu.”

U Bitoli žive sa župnikom don Antunom, koji je iz Splita, i Josipom, bogoslovom sjemeništa „Redamptoris Mater“ iz Pule, koji je iz Zadra.

„Mislim da je to bila Božja zamisao da nas na neki način spoji. I Antun i Josip su mogli biti naša djeca. Tolike godine smo bili bez biološke djece, a danas mi je Gospodin na neki način dao duhovno majčinstvo i presretna sam sa tim Božjim zahvatom” zaključuje Josipa.

Piše: Ivan Katavić