četvrtak, 29. studenoga 2012.

U križu je spas! Nadbiskup Ante Jurić.

U križu je spas! Imajte pouzdanje u Boga i ljubite Crkvu! 


Danas se govori da je vrijeme teško. 
Da, teško je! A zar ne vidimo da nas Bog zove da molimo. 

„Nisam postao svećenik da bih išao u mirovinu. Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu." Ove riječi, koje je nadbiskup Ante Jurić izgovorio prije deset godina kada je kao umirovljeni splitski nadbiskup preuzeo službu duhovnika Biskupijskoga misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli, na svoj su način sažetak i tumač čitavoga njegovog života. Rekli bismo: tako je živio, tako je i umro.

Ovaj dragi devedesetogodišnji nadbiskup, don Ante, jedinstven je, slobodno možemo reći, i na univerzalnoj razini: u devedesetoj godini potpuno aktivan i predan svećeničkoj službi naviještanja Božje riječi i dijeljenja sakramenata! Aktivan, neumoran do kraja i uronjen u Boga. I u devedesetoj godini svaki dan je, kao duhovnik u Puli, ispovijedao, slavio svetu misu, držao nagovore bogoslovima. Umro je dan poslije svetkovine svetoga Josipa, a nekoliko dana prije Blagovijesti, svetkovine koju je na poseban način svetkovao. Znao je da je najpotrebnije tražiti Isusa Krista, biti jedno s Njim. Primio Ga je u sakramentu ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Umro je neposredno nakon primanja svetih sakramenata. Bio je spreman umrijeti. Kako je živio, tako je i umro. Po Kristu, i s Kristom i u Kristu! Bog mu je do kraja bio milosrdan, a on Bogu bezrezervno predan.


Rođen je 17. svibnja 1922. u Vranjicu, od oca Jakova i majke Marice. Osjetivši Božji poziv, mons. Jurić odlazi u malo sjemenište u Splitu. Odlazak u bogosloviju događa se usporedno s Drugim svjetskim ratom, zbog čega ga je bogoslovski studij odveo u Đakovo i ponovno vratio u Split. Zaređen je 18. svibnja 1947., a mladu je misu slavio 25. svibnja iste godine. Bio je župnik, odgajatelj u sjemeništu i bogosloviji, biskupski vikar. Sveti otac Ivan Pavao II. imenuje ga splitsko-makarskim nadbiskupom 10. rujna 1988., a red biskupstva prima 16. listopada 1988. Onako kako je otac odgovorio malom Anti na želju da pođe u sjemenište, tako je kasnije i svećenik Ante prihvatio izbor za biskupa: "Ne usuđujem se Bogu opirati. Neka se vrši njegova volja!". 

Kao biskup osniva nove župe, jer želi Boga učiniti bliskim svakom kvartu, svakom čovjeku. Utemeljuje Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, a posebnu ljubav iskazuje prema svećenicima i duhovnim zvanjima, kojima je posvetio najveći dio svoga života. Od 2002. do smrti, duhovnik je Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli.

Rođen u brojnoj, vjerničkoj obitelji, kao sedmo od desetero djece, nadbiskup je Jurić od samog početka svog života mogao razumjeti vrijednost i težinu života. Život u zajednici od preko trideset osoba, naučio je nadbiskupa Jurića žrtvi, ali i ljubavi jednih za druge. To će izvršiti nemjerljiv utjecaj na njegov svećenički život, na njegov odnos prema radu i na njegovu istančanu osjetljivost i brigu za obitelji i djecu. Rado je spominjao svoje djetinjstvo, svoj Vranjic i Solin, uz koje je ostao vezan do kraja svog života. U monografiji Sto godina župe Gospe od Otoka – Solin, napisao je prilog znakovitog naslova: Moj život pod zaštitom Gospe od Otoka. On nije samo bio župnik župe Gospe od Otoka (1957.-1963.), nego je, kako je volio reći, cijeli njegov život bio pod Njenom majčinskom zaštitom. Njegovim zauzimanjem i papa je Ivan Pavao II., prigodom svoga drugog posjeta Hrvatskoj, posjetio Solin i susreo se ondje s mladima i crkvenim zajednicama i pokretima.

Njegovo biskupsko geslo "U križu je spas" izraslo je iz životnog iskustva, ali nadasve iz povjerenja u Isusa Krista koji nas je spasio. U križu je vidio, i to je uvijek svjedočio, Božje spasenjsko djelo. Zato nikada nije prestao naviještati vjeru koja se rađa iz križa i u križu crpi snagu. U Mariji pod križem pronašao je majku. Znao je da i uz njegov križ stoji Majka Marija, da zbog toga nikada nije sam. Uvijek je poticao na pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, na molitvu krunice. Rado je govorio da s bogoslovima svaki dan moli krunicu, a poznato je i da je uvijek dijelio medalje Blažene Djevice Marije.

Govorio je, bez straha, o napastima, o grijehu, o zabludama kojima je izložen današnji čovjek, o utjecaju Zloga. Bog mu je dao dobro razlučivanje: jasno je vidio koje su prave opasnosti, ali i koje su istinske snage za spas čovjeka, kako pojedinca, tako i društva. Bio je neumorni propovjednik. U vremenu u kojem se čovjek zatvara, bježi u konformizam, nadbiskup je Jurić i u devedesetoj(!) godini života rado prihvaćao pozive i predsjedao euharistijskim slavljima naviještajući Isusa Krista kao jedinog Spasitelja i Otkupitelja čovjeka. Poput kardinala Stepinca, nadbiskupa Franića i mnogih velikih pastira našega naroda, i nadbiskup je Jurić u svemu iskazivao vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku. S velikim žarom, nepokolebljivo, do kraja života, poticao je sve, a posebno svećenike: "Imajte pouzdanje u Boga i ljubite Crkvu".

Nadbiskup Jurić je s posebnim žarom pričao o Hrvatskoj, a san o ostvarenju samostalne države Hrvatske, držao je, prije svega, Božjim darom hrvatskom narodu. Za njega je cijela hrvatska povijest, a posebno pobjeda u Domovinskom ratu, svjedočanstvo Božjeg milosrđa, Božje brige za hrvatski narod. Kako u ratu, tako i u svakoj drugoj teškoći, uvijek je isticao da imamo oružje: krunicu. "Danas se govori da je vrijeme teško. Da, teško je! A zar ne vidimo da nas Bog zove da molimo", jednostavnim, ali duboko iskustvenim riječima i stavovima, Nadbiskup je uvijek poticao na molitvu i predanje Bogu i Majci Mariji.

Svoje silno domoljublje više puta je izrazio i radošću što u internacionalnom Sjemeništu u Puli, bogoslovi svih narodnosti izvode operetu Hrvati narod svetog Petra, pjevajući "Mi smo mladi Hrvati". Činio je da mladići, koji su došli u Hrvatsku sa svih strana svijeta, zavole Hrvatsku kao svoju domovinu. Volio je isticati da je bio na osobnoj audijenciji s Ivanom Pavlom II., baš u trenutku kada je, 13. siječnja 1992., Sveta Stolica objavila priznanje neovisnosti Republike Hrvatske.

Svojim žarom sve je poticao na ljubav prema Bogu, Crkvi i domovini. Ukorijenjen u tradiciju Crkve, ali otvoren novostima Duha, nadbiskup Jurić bio je svećenik i biskup duboko ukorijenjen u tradiciju Crkve, s posebnom ljubavlju prema Svetom Ocu. Vrhunac te povezanosti bio je dolazak pape Ivana Pavla II. u Split i Solin 1998. godine. Taj događaj je za njega značio ohrabrenje u vjeri i potvrdu čvrste veze Svete Stolice i hrvatskoga naroda. U predgovoru Zbornika u čast mons. Ante Jurića, kardinal Kuharić ističe da je "u vremenu nametljivih zabluda koje odvraćaju od prave vjere i niječu bitna moralna načela života, nadbiskup Jurić bio čvrst i siguran tumač vjere Crkve". "Osoba nadbiskupa mons. Ante Jurića – piše kardinal Kuharić – izaziva poštovanje kod svakog čovjeka dobre volje koji se s njime susreće i poznaje ga, jer u njemu otkriva čovjeka načelne jasnoće i odlučne zauzetosti za sve što je pravo, istinito i dobro".

Ukorijenjenost u tradiciju Crkve, nipošto nije značila da je nadbiskup Jurić bio kruti konzervativac. Sasvim suprotno. Oštroumno je znao čitati znakove vremena. Za njega čitati znakove vremena nije značilo tek analizirati društvenu situaciju; značilo je vidjeti gdje Bog djeluje i što Bog čini, ali i vidjeti koje su stvarne duhovne potrebe današnjeg čovjeka. Ne čudi, stoga, što je isticao da odgovor na znakove vremena nije u pukom humanizmu, nego u tome da se pronađu (novi) načini kako čovjeku današnjice navijestiti Isusa Krista, jedinu pravu istinu i Spasitelja čovjeka. Kao potvrdu svoga dubokog uvjerenja, znao je spominjati riječi Ivana Pavla II., izgovorene u homiliji na Žnjanu: "Molimo da Crkva u vašoj katoličkoj zemlji zna dobro čitati, milošću Božjom, zahtjeve i zadaće nove evangelizacije. Nova evangelizacija je nova u metodi, ali uvijek ista s obzirom na istine koje naviješta".

U tom kontekstu trebamo spomenuti Nadbiskupovu poveznicu s Neokatekumenskim putem. U tom itinerariju kršćanske formacije, Nadbiskup je vidio znak vremena, jedno od sredstava nove evangelizacije, korisno za mlade, obitelji, za duhovna zvanja. Potekavši iz brojne obitelji i živeći u velikoj zajednici, znao je da samo čvrsta vjera može spasiti čovjeka i obitelj. Radovao se svakoj obitelji, a posebno su ga oduševljavale obitelji sa puno djece, jer je u njima – tako je sam govorio – vidio vjeru, pouzdanje u Boga koje je rađalo otvorenošću životu, i snagu koja može obnoviti Crkvu i društvo.

"Bog od mene traži pouzdanje djeteta!", i "ma ja mogu samo gledati na moju povijest i zahvaljivati Bogu što je u svakoj situaciji našao načina da me spasi". Biskup koji ima devedeset godina otvoreno govori kako je do zadnjeg trena potrebno ostati vjeran... I ostao je. Zahvaljujući Onomu po kojemu su mu došla sva dobra!


Dragi Nadbiskupe, znamo da si iz smrti prešao u život. Već smo počeli osjećati milosti koje nam dolaze po Tvojem zagovoru! Hvala Ti! 

Izvor: www.hrvatski-fokus.hr
Edvard Punda

petak, 16. studenoga 2012.

Azijski biskupi na hodočašću u Svetoj Zemlji

U organizaciji Neokatekumenskoga puta, od 6. do 12. studenog 2012 na Brdu blaženstava okupilo se120 azijskih biskupa


Vratiti se na izvore i ponovno razmotriti evangelizaciju, i to hodočašćem u Svetu zemlju u Godini vjere – u tom se duhu, u organizaciji Neokatekumenskoga puta, od 6. do 12. studenog na Brdu blaženstava okupilo 120 azijskih biskupa, od kojih njih oko 80 iz Indije, te 50 iz drugih zemalja, poput Mianmara, Filipina, Malezije, Šri Lanke, Pakistana, Kine i drugih azijskih zemalja. 

Na susretu su osim toga – kako je istaknuo Kiko Argüello, poticatelj Neokatekumenskoga puta – sudjelovali i svećenici, redovnici i laici, te katehisti – članovi Neokatekumenskoga puta. Hodočašće jača veze među pastirima azijskih Crkvi – primijetio je u razgovoru za agenciju Fides indijski nadbiskup John Barwa te istaknuo da je to vrlo važan čimbenik, posebno u Godini vjere, te kako bi se istaknula hitna potreba nove evangelizacije u Aziji. (kta/rv)
Foto: Shutterstock.com

petak, 12. listopada 2012.

KATEHEZE

KATEHEZE U GODINI VJERE 2013.


KATEHEZE POČINJU 20. listopada


  Tisak: TOMAGRAF



   


        Tisak: TOMAGRAF

četvrtak, 11. listopada 2012.

IKONE

Ikone su rađene na mediapanu debljine 18 mm, u navedenim veličinama. Mogu se naručiti e-mailom ili telefonski. TOMAGRAF

Obiteljska slika na mediapanu 18 mm












Ikona izrađena za Sarajevo
50x70 cm
Ikona izrađena za Sarajevo
50x70 cm



Ikona 01
31x36 cm
Ikona 02
31x39 cm

Ikona 03
39x31 cm
Ikona 04
31x31 cm




Ikona 05
31x36 cm
Ikona 07
31x40 cm
Ikona 06
31x39 cm
Ikona 08
31x40 cm
Ikona 10
31x37 cm
Ikona 09
31x42 cm
Ikona 11
31x43 cm
Ikona 13
30x44 cm
Ikona 12
31x43 cm

Ikona 16
30x44 cm



Ikona 14
31x43 cm
Ikona 15
28x44 cm
Ikona 17
31x44 cm
Ikona 19
31x37 cm
Ikona 18
31x31 cm

Ikona 20
31x31 cm
Ikona 21
31x35 cm
Ikona 23
31x31 cm
Ikona 22
31x31 cm














Ikona 24
31x44 cm
Ikona 26
44x24 cm
Ikona 25
31x41 cm
Ikona 27
40x31 cm
Ikona 28
31x31 cm

Ikona 29
42x31 cm

Ikona 30
31x31 cm




















Ikona 31
44x31 cm
Ikona 32
31x31 cm














Ikona 33
31x40 cm
Ikona 35
29x44 cm
Ikona 34
30x44 cm
Ikona 36
31x43 cm
Ikona 37
41x31 cm












Ikona 38
44x30 cm

Ikona 39
41x28 cm









Ikona 40
31x31 cm
Ikona 41
41x31 cm











Ikona 42
31x31 cm
Ikona 43
31x31 cm












Ikona 44
44x30 ccm
Ikona 45
35x31 cm
Ikona 46
31x43 cm

Ikona 47
18,5x43 cm


Ikona 49

Ikona 48