utorak, 8. svibnja 2012.

Svećenička iskustva

vlč. Vjekoslav Kovač

Zahvalan za Božji dar izabranja



Zovem se Vjekoslav Kovač, rođen sam 26. 10. 1977. godine u Rijeci, od oca Vladimira i majke Jasenke, r. Baričević. Kršten sam u župi Uznesenja BDM u Senju, a boravim u Gerovu, u župi sv. Hermagora i Fortunata, gdje sam redovito primio i ostale sakramente kršćanske inicijacije. Posebno mi je draga uspomena primanje sakramenta krizme koju mi je podijelio blagopokojni nadbiskup Tamarut 12. 7. 1991. godine. Do krizme sam redovito  odlazio na nedjeljnu misu, potaknut najviše bakinim primjerom, koja me je zapravo najviše uvodila u vjeru i prenosila mi sve ono što je u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i sama primila, posebno osnovne katoličke molitve i temelje vjere. Kroz čitavo to razdoblje osnovne škole, koju sam pohađao u svome mjestu Gerovu, čitao sam i ministrirao u župnoj crkvi.  Srednjoškolsko obrazovanje nastavio sam u Općoj gimnaziji u Čabru, nakon čega sam upisao studij u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest i zemljopis. Upravo tijekom studija, točnije u došašću 1998. god., u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, Gospodin me je preko nekih prijatelja i kolega s fakulteta pozvao slušati kateheze za odrasle, te sam ponovno kušao u svome srcu radosnu vijest Evanđelja i pristupio Neokatekumenatu.
Sveti red đakonata primio sam 28. studenog 2009, polaganjem ruku mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog, u pulskoj katedrali, i to kao kandidat Riječke nadbiskupije. Osim roditelja i rodbine, mnogobrojnih svećenika i časnih sestara, bili su prisutni i moji gorani iz Gerova, te braća i sestre iz neokatekumenskih zajednica Zagreba, Pule, Rijeke kao i Valjeva u Srbiji s kojima sam, u tome potpuno misijskom ozračju, iskusio duboko zajedništvo u Kristu. Zahvalan Bogu za njegov dar izabranja s radošću iščekujem dan svećeničkog ređenja i slavlje svečane mlade mise. Vjerujem da će i svim župljanima biti na ponos i veselje što će ponovno nakon 96 godina jedan Gerovac slaviti svoju prvu mladu misu u goranskom Gerovu.
Neokatekumenat ili Neokatekumenski put je karizma rođena nakon II. vatikanskog sabora, ali se zapravo radi o zadivljujuće snažnom putu uvođenja u kršćanstvo, sličnome drevnoj instituciji katekumenata u prvim stoljećima Crkve. Služi nekrštenima da ih privede krštenju i krštenima da otkriju snagu krštenja. Živi se u malim zajednicama do 50 članova koji se okupljamo oko Božje Riječi i sakramenata, uz pratnju katehista i svećenika. Baš u toj maloj neokatekumenskoj zajednici u Zagrebu susreo sam, kao nikad prije u svome životu, živoga i uskrslog Krista koji me godinama čekao da mi još dublje objavi svoju ljubav i milosrđe, te mi pokaže ljepotu Crkve i sakramentalnog života. Ono sjeme vjere koje sam primio kroz vjeronauk i redovito pohađanje nedjeljne mise, čini se da poslije krizme više nije dovoljno raslo u meni. Štoviše, što sam više odrastao i sazrijevao postupno sam se udaljavao od Crkve, i poput većine prijatelja moje generacije sve više živio ne po kršćanskom, nego po mentalitetu ovoga svijeta. Zahvaljujući iskustvu Neokatekumenata, danas mogu posvjedočiti da se Bog nikada nije udaljavao od mene, nego mi je ponovno dao priliku da ovo sjeme kršćanske vjere može i dalje rasti u meni. U Crkvi sam upoznao da je Kristova ljubav jača od grijeha, i da ona prema meni i prema svima nama nikada ne umire, jer Bog se nije sablažnjavao mojih grijeha i propusta, već me tražio i oslobađao od ispraznog  načina života.
Živeći redovito Neokatekumenat s braćom i sestrama u zajednici pomalo sam otkrivao i svoj poziv u Crkvi. Gospodinov poziv na svećeništvo došao je za vrijeme moga prvog hodočašća u Svetu Zemlju u Jubileju 2000. godine. Naime, na Brdu blaženstava u Galileji, blagopokojni papa Ivan Pavao II. imao je susret s mladima iz neokatekumenskih zajednica i uputio nam riječi koje su me, s obzirom na poziv, duboko dirnule. Papa je tada rekao: »Nije slučajno što ste danas na ovome susretu! Gospodin vas je čekao ovdje!« Iako sam već tada bio potresen činjenicom da me Bog zove, nisam odmah imao snage odgovoriti na njegov poziv. Gospodin mi je iste godine pružio slijedeću priliku na hodočašću u Rimu, prigodom Svjetskog dana susreta mladih s papom, gdje sam u okviru susreta za zvanja koji organizira Neokatekumenski put, odgovorio na Božji poziv. Tako je moje zvanje obilježeno posebnim pozivom na poslanje za Novu evangelizaciju, na koju je pozvao blagopokojni papa Ivan Pavao II. i koja se ostvaruje u neokatekumenskim zajednicama.
U rujnu 2001. godine, nakon studija u Zagrebu, bio sam pozvan na neku vrstu duhovnih vježbi u međunarodni neokatekumenski centar u Porto s. Giorgio u Italiji, gdje sam zajedno s ostalih 300 kandidata bio raspoložen otići u bilo koji dio svijeta u jedno od tadašnjih 45 sjemeništa Redemptoris Mater (Otkupiteljeva Majka). Danas ih ima već 75! Mene su od kuće poslali »vrlo daleko« u svijet – točnije u Biskupijsko-misijsko sjemenište u Pulu! Inače, naše je sjemenište ustanovio porečko-pulski biskup mons. Antun Bogetić 1991. godine, te je najmlađe osnovano sjemenište u Hrvatskoj, a nalazi se na prostoru bivše vojarne koju je 1992. god. prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dodijelio za uređenje budućeg sjemeništa. Osim što su biskupijska, sva sjemeništa Redemptoris Mater su i međunarodna, pa zahvaljujem dragome Bogu što sam svakoga dana imao milost živjeti univerzalnost Crkve, budući da i u našem sjemeništu u Puli trenutno boravi 37 bogoslova iz 12 različitih narodnosti svijeta. U sjemeništu primamo misijsku formaciju za svećenike, tako da smo otvoreni i pripremljeni ići kamo je god potrebno. Naša bogoslovska formacija osim šest godina studija obuhvaća također i 2-3 godine života pastoralne prakse – itinerancije. To je važno iskustvo pastoralnog života sa svećenikom u župi ili u nekoj ekipi za kateheze Neokatekumenskog puta. Tako sam i ja nakon studija u Puli tri godine proveo u pastoralnoj praksi – itineranciji, u različitim župama Hrvatske i Srbije, te također jednu godinu služeći u nadbiskupijskom ordinarijatu u Rijeci.


Vlč. Viktor Marković

Ustani zove te

Viktor Marković zaređen je za svećenika 29. svibnja u Newarku. Kako sam objašnjava, poziv u svećeništvo otkrio je u neokatekumenskom putu. Pet godina radio je u Moskvi gdje je upoznao neokatekumenski put kojim je ušao u Crkvu. Kršten je u Moskvi na Uskrs 1999. godine. Po povratku iz Rusije radio je uRijeci, kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a zatim ga je neokatekumenski put 2001. godine odveo u Newark. Rođen je u Beogradu prije 48 godina, ali cijeli je život proveo u Hrvatskoj. Jedina sestra također živi u Hrvatskoj, s obitelji u Rijeci.

Što Vas je oduševilo za neokatekumensku zajednicu?
U vrijeme kada sam susreo neokatekumensku zajednicu bio sam u jednoj krizi u kojoj sam vjerovao da nema ljubavi i da me ne nitko ne voli. Te misli su bile u mojoj glavi i u srcu. Na kateheze sam pošao zbog jedne rečenice napisane na letku: „Bog te ljubi“. Od samog početka mi je Gospodin objavio tu ljubav kroz braću koja su došla slušati iste kateheze kao i ja. To se sve događalo u Rusiji gdje je realnost bila ovakva: ljudi koji su imali veze sa strancima bili su obilježeni i imali su problema. Rusija je bila zemlja režima i takvi odnosi su uvijek dovodili ljude u poteškoće. Ta činjenica da je Gospodin objavio  svoju ljubav prema meni preko tih ljudi me privukla u neokatekumensku zajednicu.


Što je sve trebalo proći kroz neokatekumenski put do Vašeg svećeničkog ređenja?
Jedno od glavnih značajki neokatekumenskog puta je ta da se rađa jedan osobni odnos s Gospodinom. Put je odgovor za sve katekumene što to znači biti kršten, on je jedno veliko istraživanje koje rasvjetljuje naš odnos s Bogom. Kao neokatekumenu, naravno da mi se u tom periodu javilo pitanje što Bog hoće od mene i koji ja poziv imam za svoj život. Je li to brak, svećeništvo ili rad u misiji? Malo po malo vjera je počela sazrijevati, primio sam krštenje poslije tri godine, a s druge strane kada sam ušao na put, civilni brak, kojega sam imao prije, raspao se. Tijekom puta pokušao sam naći drugu djevojku za brak, međutim primijetio sam da je Gospodin odveo svaku djevojku iz mog života. Došli smo do 2000. godine i hodočašća u Rim gdje sam postavio Gospodinu konkretno pitanje: Gospodine što ti hoćeš od mene? Budi jasan u svom odgovoru. Otvorio sam Bibliju i stavio prst na jedan redak gdje je bilo napisano: „Ustani zove te“. Sljedeći dan na susretu svih neokatekumenskih zajednica ja sam imao puno pitanja za Gospodina, vezano za moj poziv i kroz govornike koji su u tom momentu govorili Gospodin je odgovorio na sva ta pitanja. Na kraju sam ga zamolio za mir u srcu, koji mi je dao i koji me oslobodio od straha pred pozivom. Poslije godine dana provedene u centru za zvanja, moji katehisti vidjeli su znakove i poslali su me na konvivenciju u Italiju odakle sam poslan u misijsko nadbiskupijsko sjemenište u Newark u državi New Jersey. Tamo sam proveo devet godina. Dio moje formacije je itinerancija - poslanje od tri godine koje sam proveo u raznim misijama: Florida, Estonija, Kentucky, Tennessee, Missouri, Ohio i Bronx.  Dio moje itinerancije proveo sam i u Rijeci njegujući bolesne roditelje.


Čime ste se bavili prije odlaska u sjemenište?
Poslije povratka iz Rusije 1999. godine počeo sam raditi u četiri riječke škole kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. To je bilo predivno iskustvo za mene jer ono malo vjere koliko se već počelo stvarati tijekom prvih godina „puta“ mogao sam živjeti kroz svoj posao radeći s djecom gdje sam vidio kako je Gospodin stvarao jedan odnos poštivanja, a prije svega Kristove ljubavi među nama. Vidio sam da ono što mi Gospodin daje kroz put i crkvu da je prisutno na praktičan način u mom životu u mnogim sferama: posao, odnosi sa ljudima… Cjelokupan Gospodinov zahvat u mom životu bio je vidljiv i kroz moj posao.

Kako i gdje ćete služiti Kristu kroz svoj svećenički život?
Prva moja služba nakon svećeničkog ređenja bit će u župi sv. Franje Asiškog u Ridgefield Parku. Tamo ću biti župni vikar služeći Božjem narodu koji je u potrebi. Moj posebni interes su obitelji i stariji ljudi za koje mislim da su najugroženiji dijelovi populacije. Do tri godine, po nadbiskupovoj želji, ostajem u župi, a poslije toga ako mi se pruži mogućnost poći ću u misiju gdje god me nadbiskup pošalje. U župi u kojoj ću služiti je uglavnom englesko govorno bjelačko stanovništvo s jednom manjom grupom sa španjolskog govornog područja iz Latinske Amerike. To je sastav mog budućeg područja pastoralnog djelovanja.


Što biste poručili mladima koji osjećaju duhovni poziv?
Poručio bih im da se hrabro upuste u avanturu s Gospodinom, jer bez obzira na poteškoće i na unutrašnju borbu u njima velike milosti se kriju za njih i za ljude koji ih okružuju, kao što je porodica i prijatelji. Iz svog iskustva mogu reći da borba uvijek postoji, no ista je neznatna u odnosu na Gospodinove milosti koje nam daje. Gospodin se tu bori za nas! Zahvalan sam Gospodinu da mi je pokazao pravi put i obdario duhovnim pozivom kroz neokatekumensku zajednicu. Tu svoju zahvalnost iskazat ću Gospodinu kroz svoje vjerno služenje potrebnoj braći i sestrama.

Nema komentara:

Objavi komentar