utorak, 12. lipnja 2012.

Svjedočenje vjere


Svjedočanstvo hrvatske obitelji sa Svjetskog susreta obitelji u Milanu

Luka (43) i Ana (41) Prolić, bračni su par iz Kaštel Lukšića. Oboje su stomatolozi, imaju sedmero djece, i upravo s radošću iščekuju rođenje osmoga. Članovi su Neokatekumenskog puta čiji su pripadnici u velikom broju išli u Milano. Zamolili smo ih da s čitateljima portala Bitno.net podijele svoja iskustva.

Ana: „Na hodočašću sa svojom i drugim obiteljima iz zajednice Neokatekumenskog puta sudjelovali smo na 7. svjetskom susretu obitelji, održanom od 30. svibnja do 03. lipnja u Milanu. Bila je to prilika za slavljenje i čašćenje Boga, u zajedništvu sa Svetim Ocem, te mnogim obiteljima iz cijelog svijeta. Iz Splita smo se zaputili u šest autobusa, a mnogi i osobnim vozilima. Cijelim putem je bilo vrlo dinamično i životno, kako samo može biti u autobusu sa 16 obitelji, 20-ero djece i 6 trudnica.
Za ovo smo hodočašće bili raspoloženi puno prije samog odlaska, ali kako se vrijeme primicalo bila nam je potrebna dodatna snaga. Obično prije svakog puta dođu sumnje i strahovi, pojave se zapreke. I ovog puta nam je pomogla priprava, dva dana prije polaska imali smo pokorničko bogoslužje u župi Sv. Marka na Neslanovcu (Split). Nakon Sv. ispovijedi, riječi nadbiskupa Marina Barišića, don Edvarda Punde i katehista, primili smo ohrabrenje, i premda u trudnoći i nevezani za svoje udobnosti, mogli smo krenuti.
Ovo hodočašće je bilo posebno, s nama je na putu bilo mnoštvo djece koja viču, traže svoje vrijeme i mjesto za igru, prepiru se, ali zato svjedoče sa svojim roditeljima da je kršćanska obitelj živa, spremna na dijeljenje i praštanje. Zajedno smo trpjeli dugu vožnju, redove za WC, malo spavanja, naporno pješačenje, traženje odredišta. U Milanu smo čak 4 puta, u samo 2 dana, pješačili po 6 kilometara, pod punom opremom: hrana, voda, vreće za spavanje, dodatna odjeća, po koja igračka.
Bilo je lijepo biti dio Božjeg naroda, koji kao u karavani ide za svojim Bogom. Idemo! Ne mogu više! Koliko još? Puno padanja i ustajanja, baš kao i u svakodnevnom životu. Posebno iskustvo za majku je hodočašće trudnica: ja sam u 4. mjesecu trudnoće, a bilo nas je i u 7. i 8. mjesecu. Kad bih pomislila da više ne mogu hodati, ali najozbiljnije, pojavio bi se netko (hvala Maji i don Nikoli) i ponudio prijevoz, volonteri bi nas odveli do odredišta. Uz oltar su postavili posebne stolice za trudnice. Nisam je koristila, ali dobro je znati da Bog za mene čuva i proviđa mjesto za odmor. Vratili smo se zadovoljni.
Na susretima sa Svetim Ocem u subotu na bdijenju i u nedjelju, na slavlju Svete Euharistije, primili smo neprocjenjivo blago. Na tom nepreglednom polju s preko milijun hodočasnika iskusili smo ljubav našeg Boga, koji nam je dao jednog milog, jednostavnog i oštroumnog Papu preko kojeg primamo riječ vjere i koji blagoslivlja našu obitelj, naš trud, odmor, trpljenja i radosti. Još možemo dodati: Živio Papa!! I naravno za 3 godine, uz Božju volju, idemo u Philadelphiju na novi susret obitelji.“
Luka: „Osjećam zahvalnost Gospodinu zbog riječi života, koju sam kao otac mnogobrojne obitelji primio. Bez tog ohrabrenja i snage Duha Svetoga sigurno se ne bih otvarao životu. Ovako znam da me Bog ljubi i proviđa sve što nam je potrebno, sa Gospodinom je lijepo biti hranitelj.“
Bitno.net

Nema komentara:

Objavi komentar