petak, 22. veljače 2013.

Kateheza o ikoni Svete Nazaretske Obitelji


http://tomagraf.hr
U rujnu 1997. bili smo svjedoci veoma važnog događaja u Crkvi – svjetskog susreta obitelji sa Svetim ocem Ivanom Pavlom II u Rio de Janeiru. Ovaj susret je važna pomoć za novu evangelizaciju u spašavanju današnjih brakova i obitelji koje su najčešća meta napadaja Zloga. Sveti otac sustavno upozorava na činjenicu da se svijet danas nalazi u razdoblju krize autoriteta, a to ne samo u društvu, nego i u Crkvi, a prije svega u obitelji. Papa kaže da đavao napada obitelj tako što želi uništiti sliku Boga u ženi, zato što iz nje, kao i iz Boga, izlazi život. Isto tako želi uništiti i sliku Boga u ocu koji svojom odgovornošću i brigom za obitelj predstavlja Boga Oca. Stoga će obnova društva doći samo kroz obnovu Crkve, obnova Crkve kroz obnovu obitelji, a obnova obitelji kroz obnovu ovih dviju ključnih osoba. Kardinal Alfonso Lopez Trujillo, predsjednik papinskog savjeta za obitelj je prije spomenutog susreta u Brazilu zamolio španjolskog slikara Kika Arguella, inicijatora Neokatekumenskog puta, da tom prigodom naslika ikonu koja bi naglasila značenje obitelji u Crkvi, a nadasve značenje uloge oca u obitelji. Autor je prvo tražio motiv za ikonu. Inspirirala ga je freska iz neke crkve koja je prikazivala bijeg nazaretske obitelji u Egipat. Zato je slikar odlučio naslikati ikonu Svete Obitelji „na putu“, na putu iz Jeruzalema nakon blagdana, kada je Isusu bilo dvanaest godina. Kod Hebreja je dječak s navršenih trinaest godina života bio smatran odraslim i od te dobi je mogao čitati Toru u sinagogi. Zato dvanaestogodišnji Isus na ikoni predstavlja odrastajućeg čovjeka.
Navikli smo se na tradicionalnim ikonama vidjeti Isusa u naručju majke. Ovdje vidimo kršenje tog ikonopisačkog pravila, ali samo zato da u prvom planu bude duh obitelji. Isus je smještan na ramena oca čime se istakla uloga oca u odrastanju djece, činjenica da otac treba biti potpora svom djetetu, pogotovo onda kada dolaze problemi u odrastanju. Narušavanje ovog načela zadaje djetetu ozbiljne rane koje kasnije nosi sa sobom u život. Stoga je važno da otac posveti puno vremena svojoj djeci koja sazrijevaju i da ih ne šalje u svakoj situaciji majci. Ako je ocu zaista stalo do odgoja,  onda će puno vremena provoditi u obitelji, a ne na poslu. To znači da će se po završetku radnog vremena posvetiti obitelji i neće donositi posao kući.
Za vrijeme odrastanja počinju se pojavljivati prvi ozbiljni problemi i krize. Na ikoni vidimo kako otac čvrsto, s obje ruke, drži svog sina za noge i time kao da je rečeno da je otac taj koji upravlja korake svoga sina. U razdoblju odrastanja dijete treba osjećati potporu upravo od strane oca, koji treba objašnjavati svom djetetu da su krize potrebne za njegov rast u vjeri. Uloga oca nije olakšavati život djeteta tako da će ga naučiti zaobilaziti probleme, nego tako što će ga ohrabriti i reći mu: „Ne boj se, to je dobro za tebe. Bog zna zašto je to dozvolio i on će ti pomagati!“. Time će usmjeriti pažnju djeteta prema Bogu onda kad bude u krizi. Slično potiče svoju braću apostol Jakov: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću (Jak 1,2-3).
Čvrstim držanjem ruku oca je prikazano sljedeće važno načelo, to da je u obitelji otac predstavnik zakona i izvršitelj moći. Bog je povjerio odgovornost za brak i obitelj muškarcu. Već u raju vidimo ovu nakanu Boga kada nakon grijeha, unatoč tome što ga je prvog počinila žena, Bog poziva na odgovornost muškarca: Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. (Post 3,9) A što se događa nakon grijeha onda, kada muž izgubi Duha Božjega? Muškarac se želi osloboditi odgovornosti i prebacuje ju na ženu: Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo."  (Post 3, 12). Ovo se događa u svakom braku onda kada muž izgubi Duha Svetoga. Odriče se svoje odgovornosti. Žena odbija prokletstvo grijeha koje joj je Bog objavio“...i on će vladati nad tobom.“ (Post 3,16) i vrlo rado preuzima odgovornost. Zato je u mnogim obiteljima muž „papučar“, o svemu u domaćinstvu odlučuje žena. O tome gdje će se živjeti, kako će stan biti uređen, tko mora što obući, kad se treba moliti, ići na misu, ići na ispovijed... To sve kontrolira i svime upravlja žena. Možda se sada većina žena pita: „A što da radim kad on nije organizirani tip.. flegma je.... lijen je.... neodgovoran je?“ odgovor na ovo pitanje naći ćemo na ikoni kada primijetimo lik Marije.
Kada se muž želi riješiti svoje odgovornosti i prebaciti ju na ženu rješenje nije u tome da ju žena preuzme i da prihvati kormilo zapovijedanja u obitelji. Rješenje je u tome da žena vrati natrag ovu odgovornost mužu. Ženina je dužnost pomagati mužu da bude odgovoran, ali ne preuzimati odgovornost na sebe. Muž lako podliježe napasti kojom ga je uvjerio đavao u raju, tomu da će lakše živjeti kad prebaci odgovornost sa sebe na ženu. Ali ovo je laž. Istina je to da muž trpi kad u obitelji vlada žena. A da ne bi toliko trpio, što čini? Kada vidi da mu je žena ukrala autoritet nema više što činiti u obitelji i ide na pivo ili vani s prijateljima. Ona se potom žali da je kod kuće sama. Muž nikad neće dijeliti svoj autoritet s ženom. Zato žena koja ima u sebi Duha Svetoga ne oduzima mužu autoritet niti ga ponižava pred djecom. U čemu je problem? Vidimo da je u mnogim obiteljima žena ta koja kuha, pere, pegla, posprema, više se moli, više se ispovijeda, više se posvećuje djeci. Na drugoj strani vidimo da je suprug nekad grub, vulgaran, egoist, kasni, voli popiti, malo vremena provodi kod kuće, ne želi se moliti, niti ispovijedati. Istina je da u mnogim današnjim obiteljima i brakovima žena biva slikom vrlina a muž slikom slabosti i mana. Ali hrabro muževi! To nije odmah razlog za razvod, zato što su točno tako funkcionirale stvari i u nazaretskoj obitelji. Žena – Marija je isto tako slikom svake kreposti. U usporedbi s mužem bila je savršenija, ta bila je bezgrešno začeta i  očuvana od istočnoga grijeha, bila je puna milosti (kako ju je oslovio anđeo u navještenju), po svršetku ovozemaljskog života bila je uzeta s dušom i tijelom na nebo. Njen suprug se nije ni izdaleka mogao s njom usporediti. Upravo suprotno, vidimo da je sumnjao u Mariju, htio ju je potajno napustiti i nije imao u nju povjerenje sve dok ga anđeo nije ohrabrio (usp. Mt 1,20). Ipak se ova obitelj nije raspala, usprkos tome što je muž bio slabiji. Marija je uvijek i u svim okolnostima poslušna zato što podupire autoritet (i) slabog muža.

Ova obitelj, što se tiče ljudskog pogleda, nije bila ni u čemu posebnija od današnjih obitelji. Zato je Bog mogao dati ovaj judeo-kršćanski model obitelji za uzor suvremenoj obitelji. Razlika je možda tek u jednom. U ovoj obitelji je vladao Duh Sveti. Ali ovim Duhom mogu se napuniti i naše obitelji.

Sveto pismo bilježi dijalog Boga i Marije u trenutku navještenja. Kada je Marija bila zaručena s Josipom izgovorila je svoje „Neka mi bude!“ i oblikovala se nazaretska obitelj. Od tog trenutka kao da je Bog prestao komunicirati sa ženom i kao da komunicira u obitelji samo s ocem. Iako je u ovoj obitelji savršenije biće bila žena, možemo primijetiti kako Bog svekoliku organizaciju obitelji želi ostvarivati preko muža. A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: "Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat (Mt 2,13-14) , dalje: Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: "Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili." (Mt 2,19-21) dalje: Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret - da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin. (Mt 2,22-23). Ni tada kada se muž u obitelji pokazuje biti slabijim, njegova uloga u odgoju djece, u čuvanju obitelji i njenoj organizaciji se ne smije prenositi na majku. Marija u trenutku kada Josip odlučuje kamo se ide ne počinje nabrajati svoje prioritete i prednosti nad mužem da bi nametnula svoje mišljenje. Pokušajte si samo zamisliti kako bi izgledalo da je Marija reagirala ovako: „Ja sam bezgrešno začeta i zato mi ti nećeš naređivati što da radim s ovim djetetom. Ti si sumnjao u mene, a ne ja u tebe! Ne idem nikamo!“ Tako bi reagirala žena koja nema u sebi Duha Svetoga. Ali sveto pismo nas upozorava na to da kad je Josip rekao: „Marijo, pakujemo se, uzimamo dijete i vraćamo se nazad“, Marija mu nije predbacivala da je lud. Ni kada je Josip za vrijeme puta promijenio plan Marija se nije pobunila. Zato se suprug prije nego nešto odluči mora posavjetovati s Bogom i tek nakon toga povjeriti svoju odluku ženi. Josip isto tako sve odluke vezane za organizaciju obitelji donosi tek nakon razgovora s Bogom. I žena ovo vrlo dobro osjeća, odlučuje li muž kao egoist ili je njegova odluka vođena Duhom Svetim. Kada žena treba poslušati sebičnjaka ima velike probleme s poslušnosti. Ali kada vidi da muž odlučuje vodeći se voljom Božjom onda je sretna i može poslušati svoga muža. Zato muž svojom poniznošću pri odlučivanju može puno pomoći supruzi s poslušnosti. S druge strane žena svojom potpunom neograničenom poslušnošću pomaže mužu graditi osjećaj odgovornosti. Ali da bi supruga mogla tako reagirati važno je da se otac, kad o nečem u obitelji odlučuje, posavjetuje s Bogom. Zbog toga je u obitelji vrlo važna molitva. Na ikoni su svi ovi stavovi Marije izraženi naklonjenom glavom kao znakom podložnosti mužu i ispružene ruke koje su znak predanja Božjoj volji. Svaka kršćanska supruga može s nadom iščekivati ispunjenje Božje riječi: da urazumljuju mlađe neka ljube svoje muževe, djecu, neka budu razumne, čiste, kućevne, dobre, podložne svojim muževima da se riječ Božja ne bi pogrđivala. (Tit 2,4-5)
Važno je da, kada otac nešto odluči, žena pred djecom podupre njegovu odluku. Kada otac kaže sinu da vani smije ostati do osam, što će učiniti taj sin? Ide mami i pregovara s njom kako bi mogao ostati dulje. Majka, umjesto da poštuje očevu riječ, ukida njegovu odredbu i dozvoljava sinu da dulje ostane vani s time da će ona to već nekako objasniti ocu. Kada sin dođe k njoj pregovarati, trebala bi uvijek pitati sina za očev stav: „što ti je rekao otac? Ako želiš ostati vani duže idi i dogovori se s ocem. Ja ne mogu mijenjati njegovu odluku.“ Zašto je ovaj princip ponašanja tako važan? Zato što dijete vidi jedinstvo supružnika. Vidi da su roditelji jedno tijelo i jedan duh kako ih na to potiče i sveti apostol Pavao: Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! (Ef 4,2-4). Ovo bračno jedinstvo je za dijete vanjski znak koji mu daje vjeru i dokaz je Božje ljubavi i života vječnog: ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. (Iv 17,23). U mnogim obiteljima se majka, kako bi stekla naklonost djece, bori jednim užasnim oružjem. Počinje djeci pričati o pogreškama njihova oca, o tome kako je s njim imala težak život. Nitko ne niječe da žena stvarno može imati težak život s mužem, ali rušiti autoritet oca pred djecom je najgore što može učiniti. Kasnije joj se to može osvetiti i srušit će joj se cijeli svijet. U mnogim obiteljima supružnici žele riješiti svoje bračne probleme kroz djecu i to tako da pričaju djeci o pogreškama svojih partnera. Ali put ne vodi tuda. Tako se problem neće riješiti.
Iako je Isus na ikoni smješten na ramenima Josipa – oca, njegov pogled uprt je na majku. Tim je prikazana harmonija u odgoju. Otac je onaj koji može imati i fizički kontakt pri odgoju (Josip dodiruje Isusa), ali majka je ona koja treba imati emocionalni odnos s djetetom. Njene riječi upućene djetetu bi trebale biti ljubazne. Na ikoni je to pokazano tako što je jedini kontakt između  majke i djeteta Riječ Božja koje u sebi sadrži naboj ljubavnog pisma. (Na ikoni Marija predaje Isusu svitak Božje riječi). Bila bi to loša kateheza (zao vanjski znak) kada bi dijete bilo udareno tom istom rukom koja mu kuha, pere, oblači ga i kupa. Neke kršćanske obitelji imaju lijep običaj da sa djeca nakon ručka, ne samo pomole i zahvale, nego i poljube mami ruku. Nije da želimo ovo obvezno uvesti u obitelji, nego želimo da si majka dublje osvijesti poslanje svojih ruku u obitelji. Zato majka ne smije kažnjavati nego mora prepustiti izvršavanje moći ocu.
Majka se treba brinuti o emocionalnom razvoju ponajviše tako što neće dijete odgajati neurotično. Sama činjenica gubitka Isusa koja se dogodila pri povratku iz Jeruzalema pokazuje osobnu slobodu koju su darovali roditelji Isusu u odgoju. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta  u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. 44 Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45 I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. 46 Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. (Lk 2,43-46) To je dokaz da Isus u obitelji nije bio teroriziran. Na tom primjeru vidimo kako ovi roditelji ne smatraju dijete svojim vlasništvom nego darom od Boga i da je Bog taj u čijim je rukama život njihova djeteta. Jedan od najvećih darova koje dijete treba dobiti odgojem je upravo dar slobode. Pogledajte samo koliko neurotičnosti i stresa doživljavaju u obiteljima današnja djeca. Zbog krasno uređenog stana moraju neprestano slušati samo – „Ostavi to, ne diraj!“. Iz škole ne smiju donijeti lošu ocjenu zato što roditelji žele imati Einsteina i mora uvijek biti u trendu i „in“ i zaobilaziti sve lokve na putu. Ali djeca se ne odgajaju tako da roditelji svako toliko dobiju „pedagoški napadaj“. Djeca se odgajaju stavovima roditelja. Ali oprez! Dijete treba osjećati strogost odgoja. Sveto pismo to na mnogim mjestima preporuča: A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim! (Ef 6,4) (dalje usporedi Heb 12,5-11; Sir 30, 1-13; Izr 13,24;23,13-14;3,12; 19,18). Zanimljivo je da se nigdje ne spominje da bi majka mogla biti tako stroga. Ovaj svijet se protivi ovakvom duhu odgoja kada se u nekim državama donose zakoni po kojima dijete može prijaviti svoje roditelje ako su strogi. Ali sigurno je da ako dijete kuša ljubav svojih roditelja podnijet će i njihovu strogost.
Možda je najzanimljiviji detalj cijele ikone Josipovo lice. Autor je namjerno upotrijebio motiv s Torinskog platna da istakne poslanje oca u kršćanskoj obitelji. Na licu s Torinskog platna se ispunilo Izaijiino proroštvo: Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. (Iz 53,2b-12). Ovo proroštvo se cijelo ispunilo na licu Isusa Krista koje znamo s Torinskog platna. Na tom licu možemo vidjeti ljubav Boga prema ljudima. Kako bi Isus mogao ispuniti to proročanstvo, i On je bio potreban svakodnevnog gledanja na ljubazno lice Oca nebeskog. A gdje drugdje ga je mogao vidjeti, gdje drugdje je mogao naučiti ove stavove ako ne iz lica svog zemaljsko oca Josipa? To je lice puno nježnosti, milosrđa, žrtve i ljubavi. Važno je da djeca u obitelji vide na licu svoga oca lice Sluge Jahvina, da vide oca koji svojom čestom prisutnošću u obitelji gubi život za njih. Od oca se djeca trebaju naučiti stavovima Sluge Jahvina.

Nije zanemarivo vrijeme koje je Isus Krist proveo u ovoj obitelji. Cijelih 30 godina roditelji su pripremali sa svojim stavovima vjere svoga sina na ispunjenje poslanja radi kojega je došao na ovaj svijet. Ovo je uloga današnjih roditelja. Dijete će se na svoje poslanje dobro pripremiti onda kada u obitelji vidi da ...svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž... (1Kor 11,3).

Da bi se muž mogao učiti stavovima Sluge Jahvina Bog mu je dao ženu za pomoćnicu. Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. (Ef 5,25-28). Vidimo kako suprug može preko žene učiti kako biti nježan.
U liku Josipa na ikoni možemo primijetiti sklad snage i nježnosti koja je prirodna mužu onda kada ima u sebi Duha Svetoga. Josipova snaga, odlučnost, strogost su na ikoni prikazane u njegovim rukama, a njegova poniznost, gubljenje života, nježnost i milosrđe na njegovom licu. U liku oca – Josipa se ispunjava riječ jednog istočnog oca pustinje: „ Kada imaš moć pokazuj je na van, ali u svojoj nutrini se smatraj slugom i najgorim od svih.“ Ako mužu nedostaje nježnost (lice na ovoj ikoni) – onda je on u obitelji kao tiranin. Ako mu nedostaje snaga (ruke na ikoni) – onda se to može manifestirati kroz neke poženstvenjene sklonosti. Mnogo muškaraca danas gubi svoj muški identitet. Muškarac se mora boriti za svoju muškost, ili ju može lako izgubiti. Napadi đavla su danas stvarno jaki. S druge strane nije se moguće izboriti za autoritet deranjem i grubošću. Muškarci hrabro! Bog vam želi davati svoga Duha i učvrstiti u vama autoritet kakav ima u svom planu za vas.
Jedan od znakova pri prosuđivanju radi li se o pravoj ikoni je i to da ikona mora imati ime, mora na njoj biti naziv toga što prikazuje. Na ovoj ikoni osim inicijala Blažene Djevice Marije i Isusa Krista je još jedan natpis koji ispunjava ovaj ikonopisački kriterij i u isto vrijeme potvrđuje prekrasnu misao o poslanju svake ikone, to da je ikona prozor u nebo i da pogledom na ikonu možeš dobiti život vječni. Na svitku koji Marija drži u ruci i koji predaje sinu piše: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza...“ (Lk 4, 18). Ovaj natpis zapravo govori o tome što je na ikoni. Na ikoni je žena koja je pomazana Duhom Svetim zato da gradi autoritet svog muža i da bi znala kako davati slobodu svom djetetu. Na njoj je i muž koji je pomazan Duhom Svetim zato da u poniznosti uzme na sebe odgovornost za cijelu obitelj. Nalazi se na njoj i dijete koje je pomazano Duhom Sveti zato da poštuje svog oca i majku i da je zadovoljno s odgojem.
Ove riječi su istovremeno i riječi koje je Isus Krist pročitao u sinagogi, nakon kojih je dodao: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." (Lk 4,21). Vjerujem da će se pogledom na ovu ikonu isto tako ispunjavati ova riječ i da ćeš ti, koji ju gledaš i dopuštaš joj da te katehizira biti pomazan Duhom Svetim i oslobođen od grijeha. Problemi u obitelji i braku nastaju tek onda kada se odmaknemo od ovog modela kršćanske obitelji.

Što ti možeš sada učiniti?
Ako si muž, moli za dar Duha Svetoga koji ti želi pomagati da ponovno primiš na sebe odgovornost za obitelji i koji će ti pomagati izvršavati moć s poniznošću i ljubavlju.

Ako si žena moli za dar Duha Svetoga koji te, kao i Mariju, može osposobiti za građenje muževa autoriteta u njemu samom i autoriteta oca u tvojoj djeci.

A djetetu želi Duh Sveti pomoći u poslušnosti roditeljima, u zahvalnosti za odgoj i brigu i time poduprijeti sklad među roditeljima.

Ova ikona je bila predana Svetom ocu Ivanu Pavlu II. zajedno s katehezom. Kiko je rekao da je papa taj Josip koji na ovom svijetu ispunjava ulogu Sluge Jahvina zato što vidimo da on za nas gubi svoj život hrabro se suprotstavljajući duhu ovoga svijeta. On je taj koji u ovo suvremeno vrijeme nosi mlade na svojim ramenima, na njega se mladi danas mogu osloniti kada se nađu u krizi. On je taj koji ljubi nevjestu – Crkvu onako, kako Josip ljubi svoju nevjestu Mariju. Kad bi samo Crkva odgovorila u duhu ove ikone stavom Blažene Djevice Marije u poslušnosti papi i u predanju Božjoj volji!