utorak, 27. kolovoza 2013.

Jeruzalemska propovijed kardinala Schönborna



Bečki kardinal Christoph Schönborn održao je 27. ožujka 2008.g. u Jeruzalemu u dvorani Posljednje večere zapaženu propovijed za vrijeme zajedničkog skupa europskih biskupa „Domus Galilaeae“. 

Drago braćo u biskupstvu, nasljednici apostola!
Draga braćo i sestre!

Puno je toga u našem srcu na ovom mjestu, ovih uskrsnih dana, ovih dana Kristovog uskrsnuća. Čitali smo ovo izvanredno čitanje iz Djela apostolskih, nad kojim bismo mogli meditirati satima, budući da je ono jedno od jačih tekstova o otajstvu Izraela, koje ovih dana proživljavamo, upravo danas popodne. Možda ću na kraju još o tome nešto reći, ukoliko vi u međuvremenu ne zaspite.
Ali postoji jedna druga stvar: ono što ovih dana proživljavamo i što moramo svjedočiti, upravo na ovom mjestu, gdje je Isus rekao svojim apostolima: „Bit ćete mi svjedoci“. Čega smo mi svjedoci? Što smo pozvani svjedočiti u današnjoj Europi? Ono što su učenici doživjeli na svome putu kad su se vraćali – grčki izraz je anastrophe, obraćenje; oni su se u Emausu obratili i vratili se natrag u Jeruzalem i ponovno su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Što se na tom putu dogodilo?
Htio bih vam reći jednu stvar koju nosim u srcu. Mislim da je to što moram reći govor Duha Svetoga. Koji je grijeh Europe? Grijeh Europe, glavni grijeh, je NE prema životu. Prije nekoliko dana sam na austrijskoj televiziji na pitanje jednog novinara odgovorio: „Europa je triput rekla NE svojoj vlastitoj budućnosti.“ Prvi put godine 1968., slavimo 40. obljetnicu, pri odbacivanju „Humanae vitae“. Drugi put godine 1975., kad su zakoni o pobačaju preplavili Europu. Treći put budućnosti i životu. Upravo sam jučer primio vijest iz Austrije, da je vlada priznala homoseksualne brakove i u Austriji: to je treći NE. I to nije u prvom redu moralno pitanje, nego pitanje datosti, činjenica: Europa je u izumiranju, budući da je rekla NE životu.
Od srca želim ovo reći: upravo je ovo mjesto gdje nam je Isus rekao da ćemo primiti oproštenje svojih grijeha, jer mislim da je i ovo jedan od grijeha nas biskupa, iako nitko od nas 1968. godine nije bio biskup. Danas u Njemačkoj od stotinu roditelja imamo 64 djece i 44 unuka: to znači da će se za jednu generaciju njemačko stanovništvo – bez useljavanja – prepoloviti. Rekli smo „NE“ Humanae vitae. Tada mi nismo bili biskupi, ali su bila naša subraća. Nismo imali snage, reći glasno „DA“ za Humanae vitae. Ima izuzetaka: tadašnji berlinski kardinal Bengsch (upućeno kardinalu Meissneru: „Ne ti, ali tvoj predšasnik; ti si to rekao 1968. godine). On je pripremio jedan tekst za njemačku biskupsku konferenciju, tekst koji je bio proročki. Taj je tekst nestao i pojavila se „Izjava iz Königsteina“, koja je oslabila Crkvu u Njemačkoj da kaže DA životu.
Bio je još jedan izuzetak u Krakovu: skupina teologa pod vodstvom nadbiskupa i kardinala krakovskog, ljubljenog pape Ivana Pavla II., izdala je memorandum i taj tekst poslala papi Pavlu VI. Smatram da je to svjedočanstvo jednog biskupa mučeničke crvke, šuteće Crkve, imalo veću težinu od svih ekspertiza (ocjena), koje je papa Pavao VI. dao izraditi o ovoj temi, i da ga je ova hrabra odluka pogodila, zbog koje je on kasnije ostao strahovito osamljen. Taj je tekst iz Krakova pomogao – iako za to nemam povijesnog dokaza, u svojoj sam dubini siguran – Pavlu VI. dati snagu da napiše Humanae vitae.Onda se pojavio jedan „luđak“ u Španjolskoj u barakama s jednom „luđakinjom“, koji su imali hrabrosti reći „DA“ životu, „DA“ za Humanae vitae, protiv struje, a ta je struja bila tako jaka! Sjećam se objave časopisa „Spiegel“ u Njemačkoj: na naslovnoj stranici papa Pavao VI. s pilulom u ruci i „NE“, podsmjehivački napravljeno! Ali od ovih ludih u Kristu nastala je jedna stvarnost, koju je isto tako nemoguće negirati kao što je nemoguće negirati i stvarnost demografskog urušavanja Europe: to su obitelji Puta (Neokatekumenski put, op. PP), koje nam u ovoj Europi svjedoče da je Pavao VI. imao pravo, da je život veliki Božji dar i da je „DA“ za život uvjet istinskog života, uvjet za živuću Europu.
Ali mi biskupi, iza zatvorenih vrata iz straha, ne iz straha od Židova, nego od medija i nerazumijevanja svojih vjernika. Mi nismo imali hrabrosti! U Austriji smo imali „Izjavu iz Mariatrosta“ kao u Njemačkoj „Izjavu iz Königsteina“. To je u narodu oslabilo smisao za život, to ih je obeshrabrilo otvoriti se životu. Kad je zatim val pobačaja došao, Crkva je bila oslabljena, budući da nije naučila hrabrost otpora, koji smo vidjeli u Krakovu, koji je papa Ivan Pavao II. pokazivao za vrijeme čitavog svojeg pontifikata, tu hrabrost, reći DA Bogu, Isusu, pa i pod cijenu prijezira. Mi smo bili iza zatvorenih vratiju, iz straha. Smatram da se, iako tada nismo bili biskupi, ipak moramo kajati za taj grijeh europskog episkopata, episkopata, koji nije imao hrabrosti snažno poduprijeti Pavla VI., jer danas svi nosimo u svojim biskupijama teret posljedica ovoga grijeha.
„Braćo, znam da ste to činili iz neznanja“, kaže Petar Židovima, svojoj braći. „Činili ste iz neznanja.“ Da smo znali za posljedice toga „NE“ životu, ne bismo nikada rekli „NE“ Humanae vitae, da smo imali hrabrosti reći svojoj braći: „Imajte pouzdanje, vjerujte u život“, ali nismo imali hrabrosti. „Znam da ste to učinili iz neznanja, kao i vaši zavodnici.“ „Ali je Bog tako ispunio ono što je po prorocima obećao“: ta patnja za koju smo suodgovorni, patnja toga „NE“ životu. Svima nam je znano iz ispovijedi kako je velika bol kad se ispovijeda grijeh pobačaja i zatim tuga jednog života, prouzročena jednim „NE“ životu. Mi smo suodgovorni za tu tugu Europe....
... Danas se nalazimo u europskoj pustinji i ovdje vidimo zajednice i obitelji! Ali ja vidim plodove. Gledam naš „Redemptoris Mater“: kad ne bismo imali ovu bogosloviju, koje bi to bilo siromaštvo zbog pomanjkanja duhovnih zvanja u našim biskupijama – sigurno biste nam mogli poslati još zvanja. Tu su ta zvanja i promatram na koji se način ta zvanja prati. Ponizno, iskreno moram reći da unatoč svim naporima u našem biskupskom sjemeništu ne uspijevamo odgojiti, ljudski gledano, naše bogoslove, formirati ih onako kao što se formiraju u zajednici Puta. Zašto? Zato što oni imaju tu obitelji, jer imaju iskustvo očinstva. Ja potječem iz rastavljene obitelji, moji su roditelji bili rastavljeni, moj djed rastavljen, moja su oba brata rastavljeni. Poznajem stvarnost rastave. Ali gdje se može naučiti svećeničko očinstvo, kad primjera tog očinstva nema u obiteljima? Ovdje to uče ti bogoslovi. Imao sam slučaj jednog mladog svećenika, koji je došao iz bogoslovije „Redemptoris Mater“ i koji je sagriješio s jednom ženom. Mi biskupi znamo tu situaciju, kad se to dogodi: osoba odlazi, jer je imala vezu, napušta svećeništvo. Obitelji te župe i Puta su ga u istini i dobroti prihvatili i tako spasili njegovo zvanje. Došao mi je prije Uskrsa sav radostan: „Da, sagriješio sam, ali imao sam hrabrosti napustiti tu vezu i vratiti se nazad.“ Obitelji su te, koje su spasile ovo zvanje i ovog svećenika.
Uvjeren sam da je Gospodin dao Crkvi tu karizmu, nije ona jedina, ima mnogo karizmi; ali to je karizma koja nam pokazuje da bez obitelji, bez „DA“ životu nema budućnosti za Crkvu. Stoga želim zahvaliti našim obiteljima Puta, njihovom svjedočanstvu, njihovoj hrabrosti da budu poslani svugdje. Jedna obitelj iz Beča s 9 djece je otišla u misije u Istanbul, u Tursku! Ove nam obitelji pokazuju što je Uskrsnuće.
Braćo, ne želim vas dugo zadržavati. Ali bih na ovom mjestu želio zahvaliti papi Pavlu VI., papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI. za sve što su učinili, ono što je i posao biskupa, kako to izriče apostol Pavao u 14. poglavlju 1. poslanice Korinćanima, naime razlikovati karizme i reći: „To je od Boga!“ To ne znači da su utemeljitelji sveti, možda će to biti, jer nam je sv. Toma Akvinski protumačio da su karizme milosti, besplatno dane za Crkvu i za izgradnju Crkve. One ne znače automatski svetost nositelja karizme, ali je to također poziv nositelju karizme na osobno posvećenje, no to je prije svega dar Crkvi. I vidim, ovdje postoji jedan dar za Crkvu.
Na kraju bih htio progovoriti o jednoj stvarnosti, koju svi poznajemo u našim biskupijama, gdje postoji Put: on nije uvijek dobro prihvaćen, postoje napetosti, kaže se da dijeli župe. Nisam previše hrabar da bih uvijek podržavao slabe i progonjene, ali jedno mogu reći: u tijelu ima napetosti, samo u mrtvom tijelu nema napetosti. I ove su napetosti također dio potrebnog obraćenja. To ne opravdava ljudske pogreške, koje se uvijek iznova događaju, ali kad se naviješta Evanđelje obraćenja onda se stvaraju napetosti, koje su neizbježne. Mi se biskupi moramo zapitati ne mogu li te napetosti biti i ozdravljujuće. Jer nas trgnu, jer nam dopuštaju da se upitamo: što želi Bog od nas?
Na ovom mjestu želim moliti da Gospodin dođe i kroz zatvorena vrata i ohrabri nas, iako nam je u ovih zadnjih 40 godina nedostajala hrabrost reći „Da životu“. Mi smo rekli, ali moramo to reći ovom snagom. Da nam oprosti nedostatak hrabrosti i da nam snagu, koju je dao apostolima, kad ih je s ovog mjesta poslao.
Hvala na strpljivosti. Braćo.

Preveo: don Petar Palić


četvrtak, 1. kolovoza 2013.

Kiko Argüello - Kerigma



Knjiga Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga Puta


Izdavačka kuća Verbum, u Biblioteci Posebnih izdanja, objavila je knjigu Kerigma, Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga Puta.

U njoj se iz prve ruke može upoznati život Kika Argüella i rađanje Neokatekumenskog puta u duhu obnove potaknute Drugim vatikanskim koncilom. Iako rođen u kršćanskoj obitelji, za vrijeme studija na Akademiji Lijepih umjetnosti, Kiko kuša duboku egzistencijalnu krizu te se ozbiljno pitapostojiliBog. U toj egzistencijalnoj krizi, ništa ne ispunja srce mladog Kika: „Već sam imao novaca, već sam bio poznat, i nisam bio sretan; unutar sebe bio sam kao mrtvac“ (22). Odgovor na egzistencijalnu krizu, počinje onoga trenutka kada iz dubine vapi Bogu: »Ako postojiš, dođi, pomozi mi, jer preda mnom je smrt!« (23). »U toj kenosis, pod ovim zatvorenim nebom, Bog mi se smilovao« (22). Ono što slijedi zapravo je iskustvo jednog puta s Bogom u kojem će otkrivati neizmjerno bogatstvo vjere. Susret s patnjom, sa stvarnim trpljenjem ljudi, onima koji podnose nasilje u obitelji, silovanima, Kika – gotovo paradoksalno – ne baca u sumnju, nego ga dovodi do Isusa Krista! »Ondje sam pronašao iznenađujući odgovor, susreo sam se s otajstvom Krista raspetoga. Shvatio sam da postoji neka Kristova prisutnost u onima koji trpe, prije svega u trpljenju nevinih« (35).

Uvjeren da je Krist na poseban način prisutan u onima koji trpe, Kiko ostavlja sve i ide živjeti među siromahe u barake Palomeras Altasa u predgrađu Madrida. Polazeći od svog iskustva, ali i od iskustva »tih siromaha koji su me, na neki način, obvezali da govorim o Kristu« (57), Kiko shvaća da je čovjeku današnjice najvažnije navijestiti Radosnu vijest spasenja. Providonosan će biti susret s Carmen Hernández, teologinjom koja je bila upoznata s obnovom Drugoga vatikanskog koncila. Ona Kika upoznaje s obnovom, posebice s važnošću Pashalnog otajstva. Naviještanjem Krista siromasima, rađa se »jedan oblik propovijedanja, kerigmatsko-katehetska sinteza koja omogućuje formiranje male kršćanske zajednice«. Rađa se Neokatekumenski put, danas prisutan u više od 120 zemalja.

Kerigma "Tri anđela". Antropologija u svjetlu objave

Središnji dio knjige, Kerigma »Tri anđela«, preko triju dijaloga anđela i žene, egzistencijalnim ključem rasvjetljava najznačajnije etape povijesti spasenja i donosi antropologiju u svjetlu objave. Prvi dijalog je dijalog anđela Lucifera i Eve u kojem žena sluša katehezu anđela, odvaja se od Boga kao izvora života, posljedica čega je »“ontička smrt“, smrt najdubljeg dijela našega bitka, smrt onoga što nas čini osobom« (98).

Drugi dijalog je između drugog anđela i žene koja se zove Marija. Poslušnošću ove žene, »silazi nad Djevicu Mariju Duh Sveti i započinje u njoj oblikovanje našega Gospodina Isusa Krista, koji, zahvaljujući njoj, dolazi učiniti neizmjerno djelo, spasiti čovječanstvo« (105). Onim se prvim dijalogom čovjeku Nebo zatvorilo, a drugim se otvorilo.

Treći anđeo i treći dijalog je navještaj kerigme. Anđeo je onaj koji naviješta, a žena su svi oni kojima se naviješta kerigma. Time se dolazi do odgovora na središnje pitanje knjige: »Što naviješta kerigma? Naviješta vrlo važnu činjenicu: Bog je poslao svoga Sina za sve nas da bi dao život za sve nas« (94). »To je navještaj jedne vijesti koja se ostvaruje svaki put kad se proglašava. A što je to što se ostvaruje? Spasenje!« (89). Kiko polazi od sigurnosti da kerigma, svaki put kada je naviještena se ostvaruje, uprisutnjuje stvarnost koju naviješta – Isus Krist je uskrsnuo! Čovjeku današnjice najvažnije je navijestiti radosnu vijest spasenja da je Isus Krist uskrsnuo, da je pobijedio smrt koja je ušla po grijehu, da je nebo otvoreno. Čovjek je potreban Isusa Krista: to je njegova najveća potreba! Neokatekumenski put je zapravo aktualizacija spoznaje da »ne možemo ostati ravnodušni pred ovom potrebom: najvećom od svih«.

Teološka vrijednost i poslanje knjige

Knjiga Kerigma je pripovijedanje povijesti koju je Bog vodio s jednim čovjekom koji je u slobodi prihvatio Božji poziv i učinio se sredstvom u Božjim rukama kako bi ljubav koju je Bog objavio u Isusu Kristu, bila navještena i donesena ovom naraštaju.

Prevedena je na najvažnije svjetske jezike i već je rasprodana u milijunskim primjercima, ne samo neokatekumenima. Izdana je u renomiranim izdavačkim kućama, kako u Španjolskoj (Buenas Letras), Italiji (San Paolo), tako i u Hrvatskoj (Verbum). Time se potvrđuje njena univerzalna vrijednost. Ona nije upućena samo neokatekumenima, nego svima. Vjerujem da posebno u kontekstu nove evangelizacije i s obzirom na Godinu vjere, može svim čitateljima biti čvrsti oslonac i istinsko usmjerenje prema traženju Boga i obnovi krsne milosti.

Ova je knjiga izvrsna prilika za upoznati osnovne podatke o nastanku i naravi Neokatekumenskog Puta. Ono što je u njoj rečeno samo su – da se izrazim Kikovim riječima – potezi kistom u odnosu na ono što Neokatekumenski put jest i na plodove koje daje. Neokatekumenski put nije tek jedna stvarnost uCrkvi, nego je stvarnost Crkve. Poslanje koje je primila od svoga božanskog utemeljitelja, Crkva u ovim vremenima ostvaruje, također i preko Neokatekumenskog Puta. I knjiga Kerigma je jedan od doprinosa tome poslanju!
dr. sc. don Edvard Punda