četvrtak, 3. svibnja 2012.

...priznajem Neokatekumenski put...


PISMO "Ogniqualvolta"
NJEGOVE SVETOSTI PAPE IVANA PAVLA II.
30. kolovoza 1990.

Poštovanom bratu
Mosinjoru PAULU JOSEFU CORDESU
Dopredsjedniku Papinskog vijeća za laike
zaduženom "ad personam"
pri apostolatu Neokatekumenskih zajednica


Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.
Među stvarnostima, rođenim od Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska), kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora: “Koliku li nam radost i koliku nadu pružate vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! ...
Živjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik 'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974., 230)
I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao biskup Rima, imao u rimskim župama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.
Te zajednice čine vidljivim, u župama, znak misionarske Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo zanemarili kršćanski život, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih približava Crkvi i Kristu” (usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja, svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama (usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave u službu obnove Crkve.
Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964. godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.
Poslije više od dvadeset godina života zajednicâ, proširenih na pet kontinenata,
- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oživljava župe, o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;
- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za redovnički život i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u Rimu;
- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:
prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena.
Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.
Kao zalog ove želje podjeljujem Vama i svim pripadnicima Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.

IOANNES PAULUS PP. II.

Nema komentara:

Objavi komentar