utorak, 24. travnja 2012.

POVIJESNA BILJEŠKA I NEKI PODACI O NEOKATEKUMENSKOM PUTU

Uredio Ezechiele Pasotti

Francisco (Kiko) Argüello, slikar, rođen u Léonu (Španjolska), i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka, formirana u Institutu Misioneras de Cristo Jesús, 1964. god. susreli su se među barakašima Palomerasa Altasa, u predgrađu Madrida. Nakon tri godine, u tom ambijentu, uglavnom sastavljenom od siromaha, oblikovala se kerigmatsko-katehetska sinteza, koja će, podržana Riječju Božjom, Liturgijom i iskustvom zajedništva, na tragu II. vatikanskog sabora, postati temelj onoga što će Neokatekumenski put nositi u cijeli svijet.
To iskustvo ubrzo će biti preneseno iz baraka u nekoliko župa Madrida i Zamore. U suočenju, kojem je bila podvrgnuta kerigmatsko - katehetska sinteza, oblikovana među barakašima Palomerasa Altasa, odmah se vidjelo kako su se u župama, uglavnom dobro stojećima, kateheze koristile za “odijevanje”, kao rasprave, a ne kao put obraćenja i “kenosis” gdje stari čovjek treba, malo po malo, umirati da bismo mogli biti preodjeveni novim stvaranjem u Duhu Svetom.
Tako se postupno pojavljivalo krštenje, kao put koji treba prevaliti da bi se stiglo do odrasle vjere, sposobne odgovoriti na društvene borbe koje su se zapažale.
Ubrzo se ukazala potreba učiniti prvu refleksiju nad iskustvom onoga što se događalo, onoga što je Gospodin izvršavao u tim zajednicama. Travnja 1970. u Majadahondi, u blizini Madrida, inicijatori Puta, Kiko i Carmen, zajedno s odgovornima, prezbiterima i nekolicinom župnika prvih postojećih zajednica, sastali su se da učine prvu refleksiju nad onim što je Duh Sveti ostvarivao među njima. Pripravljen je upitnik s jednim temeljnim pitanjem: što su ove zajednice koje nastaju u župama?
Nakon tri dana molitve i rada stiglo se, jednodušno, do ovog odgovora:

Što je Zajednica
- Zajednica je Crkva: vidljivo Tijelo uskrslog Krista. Rađa se iz navještaja “Radosne vijesti” koja je Krist, pobjednik u nama nad svim onim što nas ubija i razara.
- Ovaj navještaj je apostolski: jedinstvo i ovisnost o biskupu, jamstvo istine i univerzalnosti.
- Pozvani smo od Boga da budemo sakrament spasenja unutar aktualne župne strukture; počinje jedan put prema odrasloj vjeri, preko Katekumenata življenog preko “tronoga”: Riječ Božja, Liturgija i Zajednica.
Poslanje ovih zajednica u aktualnoj strukturi Crkve
- Učiniti vidljivim novi način življenja evanđelja danas, imajući u vidu duboke čovjekove zahtjeve i povijesni trenutak Crkve.
- Otvoriti jedan put. Pozivati na obraćenje
- Ne nameću se. Osjećaju dužnost da ništa ne razaraju, da sve poštuju, predstavljajući plod Crkve koja se obnavlja i koja govori svojim Ocima da su bili plodni, jer su od njih rođene.

Kako se ostvaruje ovo poslanje
- Ove zajednice su rođene i žele ostati unutar župe, sa župnikom kako bi davali znakove vjere: ljubav i jedinstvo. “Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas. Po ovom će znati da ste moji učenici” (Iv 13, 34-35). “Oče, ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao” (Iv 17,23). Ljubav u dimenziji Križa i jedinstvo znakovi su koji stvaraju nužna pitanja kako bi se moglo navijestiti Isusa Krista (...).
Na kraju konvivencije došao je tadašnji nadbiskup Madrida, koji je već upoznao iskustvo baraka i pozvao da se ono prenese u župe. Pročitana mu je refleksija koja je sazrela tijekom susreta. Nadbiskup je rekao, nakon što ju je čuo: “Da sam je ja napisao, bila bi to najljepša stranica moga života”.
Nekoliko godina poslije, kada se Put raširio u mnogim rimskim župama i raznim talijanskim biskupijama, Kongregacija za bogoštovlje pozvala je inicijatore kako bi doznala u čemu se sastoji itinerarij ponovnog otkrivanja krštenja i obredi koje smo činili. Tadašnji tajnik Kongregacije, mons. Annibale Bugnini, i skupina eksperata s njim, ostali su silno impresionirani kad su vidjeli da je ono što su nekoliko godina obrađivali o katekumenatu za odrasle – i što je uskoro trebalo biti objavljeno kao Ordo Initiationis Christianae Adultorum (OICA) – Duh Sveti, polazeći od siromaha, već proveo u djelo. Nakon dvije godine studija onoga što su zajednice radile, objavili su u službenoj reviji Kongregacije (Notitiae), na latinskom, za cijelu Crkvu, jednu pohvalnu bilješku: “Preclarum exemplar” djela koje je razvijao Neokatekumenski put. S njima je dogovoreno ime: “Neokatekumenat”, kao pokrsni itinerarij kršćanske formacije koji slijedi predložene upute u IV. Poglavlju istog Orda. U njemu se u stvari kaže da neki obredi za nekrštene, koje nudi OICA, mogu biti prilagođeni također i za one koji su kršteni, ali nedovoljno katehizirani.
Skupa s ovim istaknutim trenucima povijesti Puta, potrebno je spomenuti temeljnu karakteristiku koja ga tvori i koju Statut priznaje: mogućnost življenja kršćanskog života u zajednici, oživljavajući crkveni model prvih stoljeća.
Neokatekumenski put se postavio, od svog postanka, kao jedan put inicijacije u vjeru: nije jedna posebna duhovnost nego jedan put trudnoće, “itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena”Ivan Pavao II., Pismo “Ogniqualvolta”). (
Put je proces sazrijevanja u vjeri koja rekonstruira kršćansku zajednicu: i ona postaje znak za svijet, odolijeva procesu sekularizacije. Na tom putu vjere prema radikalnosti vlastitog krštenja, kršćanska zajednica postaje središnja i, kao njezina temeljna jezgra, obitelj. U krilu konkretne kršćanske zajednice, u prvom licu, događa se živo i direktno iskustvo kršćanskog života. Prima se riječ koja postaje liturgija i koja, malo po malo, raste u koinoniju, u zajednicu. Sam Bog jest zajednica osoba.
Razvoj Puta označen je mnogim darovima Duha Svetoga, posebno katehistima itinerantima, obiteljima u poslanju i sjemeništima “Redemptoris Mater”.
Razni biskupi, zabrinuti zbog prisutne sekularizacije u mnogim župama, a videći kako se u župama gdje je rođen Neokatekumenski put osnivaju male žive zajednice, koje su pune udaljenih, poticali su otvaranje tog istog puta kršćanske inicijacije i tražili katehiste iz drugih gradova ili nacije. To je otvorilo prostor za rađanje katehista itineranata. Na susretima katehista izlažu se ta traženja biskupa i u slobodi su pozvani oni koji se osjećaju pozvanima da idu naviještati Evanđelje i izraze raspoloženje za takvu misiju na temelju poslanja vlastitog krštenja. Tako se iznova pojavljuje model prvotne Crkve koju su evangelizirali apostoli i katehisti itineranti, a da nisu činili nikakvu posebnu skupinu. Oni ostaju ucijepljeni u vlastite zajednice i župe, iz kojih polaze i u koje se povremeno vraćaju.
Tako, malo po malo, preko iskustva i na mnogim konvivencijama za formaciju, stvorene su ekipe itineranata za evangelizaciju sačinjene od neudanih žena i neoženjenih muškaraca, ili od bračnih parova i jednog svećenika koji dobije dopuštenje od vlastitog biskupa ili redovničkog poglavara. Te ekipe idu na neko vrijeme u drugu biskupiju, u dogovoru s biskupom koji ih poziva, radi otvaranja Neokatekumenskog puta u župama. Spomenutu strukturu evangelizacije, poput skele, koordinira ekipa odgovornih Neokatekumenskog puta, koju sačinjavaju inicijatori, Kiko i Carmen, i jedan prezbiter, otac Mario Pezzi. U rasponu od više od trideset godina, Put se raširio na pet kontinenata.
Pred situacijom Sjeverne Europe, gdje sekularizacija traje već mnogo godina, Crkva pomalo iščezava i nalazi se u situaciji krajnje slabosti, a posebno je razorena obitelj. Inspirirani riječima Svetog Oca, Kiko i Carmen vidjeli su potrebu poslati obitelji u poslanje, radi utemeljenja crkve u nekim zonama koje su “terra nullius”, kao “implantatio Ecclesiae”, ili radi pomoći u osnaživanju postojećih zajednica preko obitelji koje pokazuju lice jedne “kršćanske obitelji”.
Također, u Južnoj Americi, zbog ogromnog preseljavanja iz sela u predgrađa velikih gradova i zbog nestašice klera, kako bi se osnovale nove župe, ti ogromni gradski aglomerati plijen su  sekti. Biskupi, videći snagu evangelizacije koju ima Put, tražili su da im se pošalju obitelji u ta središta predgrađâ, koja su često neizmjerni barakopolisi, kako bi se stvorile evangelizacijske jezgre, koje bi mogle zaustaviti sekte, stvarajući  male zajednice, u nadi da će biti poslan jedan prezbiter radi osnivanja novih župa.
Sve to imalo je za posljedicu da Sveti Otac, Ivan Pavao II. 1988. god. pošalje prvih sto obitelji u razne biskupije, u kojima su ih biskupi tražili.
Te obitelji, koje ostaju povezane sa svojom vlastitom neokatekumenskom zajednicom, ucijepljenom u župu, podržava ista zajednica i župa u vezi sa zahtjevima i troškovima putovanja, najma kuća, izgradnje novih crkava, moralne podrške, pisama, molitve, itd. Tako se rađa plodna suradnja između zajednice, župe i misije.
Iz djela evangelizacije, koje su započele obitelji, u raznim se područjima ubrzo pojavila potreba za prezbiterima koji bi mogli podržati tek nastale nove zajednice i koji bi eventualno mogli formirati nove župe.
U tom su kontekstu rođena sjemeništa “Redemptoris Mater”: zahvaljujući proročkoj viziji inicijatora Puta, hrabrosti pape Ivana Pavla II. i misionarskom poletu obitelji u poslanju, gotovo svih s mnogo djece. Upravo svjedočanstvo vjere tih obitelji bilo je temeljno za reevangelizaciju i formiranje novih župa.
Ova sjemeništa su biskupijska: utemeljuju ih biskupi u dogovoru s Međunarodnom ekipom odgovornih Puta i ravnaju se prema važećim normama za formaciju i inkardinaciju dijecezanskih svećenika; misionarska: prezbiteri koji su u njima formirani, raspoloženi su da ih biskup pošalje u bilo koji dio svijeta; međunarodna: sjemeništarci potječu iz raznih država i kontinenata, što je konkretni znak katoličanstva kao i raspoloživosti da budu poslani bilo gdje.
No, najznakovitija činjenica ovih Sjemeništa jest da su ona, s jedne strane dar koji pomaže biskupije kako bi se otvorile misionarskom duhu da idu u cijeli svijet, i s druge strane, nalaze u Neokatekumenskom putu oslonac koji prati sjemeništarce tijekom vremena njihove priprave i, kad postanu prezbiteri, nastavlja ih podržavati u permanentnoj formaciji.

IZVORI NEOKATEKUMENSKOG PUTA

Rađa se među siromašnima kao plod
Drugog vatikanskog sabora




Ulomak iz Kikovog svjedočanstva


...Imao sam slikarski atelje u blizini Plaza de España u Madridu, i obično bih provodio božićne blagdane zajedno s roditeljima. Jedne godine odoh kući za Božić, uđoh u kuhinju i vidjeh kuharicu koja je plakala. Upitao sam je: "Berta – tako se zvala – što vam je?" i ona mi ispriča kako joj je muž pijanac, kako želi ubiti sina, kako se sin pobunio... Ispričala mi je stvari što su me zaprepastile. I osjetio sam kako Bog želi da joj pomognem.


Kikova baraka.
Ozračje u kojem se rađa Neokatekumenski put.
Palomeras Altas - Madrid 1964
Otišao sam vidjeti gdje živi: jedna užasna baraka, usred mnogih drugih. Jadna se žena ustajala vrlo rano da bi išla na posao; imala je devetero djece, i bila je udana za hromog i razrokog čovjeka, uvijek pijanog. Tukao bi djecu štapom i vikao: "Brani svoga oca!", i kad bi bio sasvim pijan, znao bi mokriti po kćerima. Ova mi je žena, vrlo lijepa usprkos godinama, ispričala užasne stvari.
Uzeo sam tog čovjeka i odveo ga na "Cursillo de Cristianidad". Ostao je zadivljen dok je slušao kako govorim. Nekoliko mjeseci nije pio, ali onda je opet počeo i ponovno su nastali problemi. žena me zvala: "Gospodine Kiko, dođite molim vas, moj muž želi sve ubiti! Zovite policiju!". Nisu mi dali živjeti. Na kraju pomislih: "A što ako mi Bog govori da ostavim sve, da odem živjeti tamo, i da im pomognem?". Ostavih sve i odoh živjeti s tom obitelji. Spavah u sićušnoj kuhinji  koja je bila puna mačaka.
Unutrašnjost Kikove barake.
Unutrašnjost Kikove barake.

http://tomagraf.hr


Živio sam tamo i ostao sam potresen, kažem vam istinu, cijelim tim okružjem. Mnogo je ljudi živjelo u strašnim situacijama. Ne znam poznajete li knjigu Alberta Camusa "Kuga", koja govori o problemu trpljenja nedužnih. Ta žena, Berta, pripovjedila mi je kako je njen muž, koji je bio hrom, da bi se osvetio za mnoga poniženja što ih je primio, svima razglasio da će oženiti nju, najljepšu djevojku u četvrti. Svi su mu se smijali. Ali, znate li kako ju je oženio? Stavljajući joj nož pod grlo i rekavši joj: "Ako se ne udaš za mene, prerezat ću grlo tvom ocu." I bio bi to stvarno učinio. Njezin otac bio je udovac, a ona je bila sama, i veoma bojažljiva i strašljiva.
Upitah se. Što je zgriješila ova jadna žena da je zaslužila takav život? Zašto ne ja? I nije bila sama. Bila je tu blizu i jedna druga žena što je imala Parkinsonovu bolest, muž ju je napustio, te je živjela od milostinje. I bilo ih je još. Još mnogo drugih.
Pred svim ovim postoje dva odgovora. Znate li poznatu Nietzscheovu frazu: "Ili je Bog dobar i ne može učiniti ništa da pomogne ovim jadnim ljudima, ili im može pomoći, a ne čini to, onda je, dakle, zao." Ova fraza je otrovna. Može li Bog pomoći ovoj ženi, ili ne može? Zašto ne pomaže?
U toj situaciji ostadoh zapanjen. Znate li što sam tamo vidio? Ne ono što kaže Nietzsche, može li Bog ili ne može, nego vidjeh Krista raspetoga. Vidjeh Krista u Berti, u onoj ženi s Parkinsonom, i u onom drugom. Vidio sam otajstvo. Otajstvo križa Kristova. Ostadoh neizmjerno zapanjen, iskreno to govorim.
Poslije sam bio pozvan na služenje vojnog roka, i bio sam poslan u Afriku. Kad sam se vratio rekoh sam sebi: ako sutra bude Kristov drugi dolazak, ne znam što će se dogoditi s ovim svijetom, ali znate gdje želim da me zatekne Isus Krist? Uz noge Krista rapetoga. Gdje se nalazi Krist raspeti? U onima koji nose najveća trpljenja, posljedice grijeha svih. Kaže Sartre: "Jao čovjeku koga prst Božji zgnječi o zid." Tamo sam vidio ljude pritisnute uza zid, tolike slabe ljude prignječene posljedicama grijeha, slabi anonimni cirenci.
Manola, Kiko, Joaquin i njegove kćeri.
Kad netko ode živjeti među siromašne, ili gubi vjeru i postaje gerilac kao Che Guevara, ili se u šutnji stavi pred Krista i posvećuje se. Zahvalan sam Gospodinu jer mi se smilovao: vidjeh tamo Krista raspetoga, i tako kad se vratih iz Afrike i upoznah sestru od Carmen, pomislih da treba sići u socijalno podzemlje i naviještati Evanđelje tim ljudima, pomoći im, dati im riječ utjehe. Tako smo formirali grupu koja se posvetila radu s homoseksualcima, prostitutkama, i drugima s ruba društva.
Sestra od Carmen sudjelovala je u udruzi, nazvanoj "Villa Teresita", koja se bavila spašavanjem prostitutki. Išli su po njihovom kućama i nudile posao onima koje bi to željele. Na kraju sam primijetio da sve to radimo iz nekog hobija. Rekao sam toj grupi i sestri od Carmen: "Ja odlazim živjeti među siromahe."
Charles de Foucauld dao mi je formulu: živjeti u šutnji, kao Isus u Nazaretu, do nogu Isusa Krista usred tih ljudi. Upoznao sam jednog socijalnog radnika koji mi je pokazao jednu zonu Palomerasa Altasa, gdje je bila baraka od drvenih dasaka, u kojoj su se sklanjali psi. Reče mi: "Smjesti se tamo i ne brini." Tamo je nekako sve počelo. želio sam živjeti u barakama kao Charles de Foucauld, u kontemplaciji: kao što netko stoji pred Presvetim, pred stvarnom prisutnosti, jedinstvenoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji; ja sam želio stati uz noge Krista raspetoga, uz najsiromašnije, najjadnije ljude.
Gospodin me odveo tamo s ovim duhom: ja sam bio posljednji. Oni su bili Krist. Možda mi je tko mogao reći: "Kiko! Pomozi im!" Ovo je vrlo važan moment za one koji znaju ići do srži stvari. "Kako to? Ti tu kontempliraš, dok ovi umiru od gladi? Daj im jesti." Ja nisam imao ništa, nisam ponio ništa drugo doli Bibliju i gitaru, spavao sam na madracu na goloj zemlji. Nisam imao išta drugo.
Pročitao sam u jednoj knjizi nešto što me zaista pogodilo, iz vremena nacizma. Pripovijeda povijesni događaj što se dogodio u koncentracijskom logoru Auschwitz. Neki zapovjednik Gestapa je shvatio koliko je zvjerstva bilo u genocidu nad židovima. Jednog dana, tijekom pregleda logora, vidje gdje jedna kolona ljudi i žena, svi bijahu potpuno goli, odlazi prema plinskoj komori. Osjeti u srcu veliku bol. Upitao se: "Što sad trebam učiniti da im pomognem, da budem u miru sa samim sobom?" Znate koji mu je odgovor došao iznutra? (Očevi Crkve govore o Kristu koji govori unutar tebe. Ovdje se radi o vrlo dubokoj stvari.) U knjizi dalje stoji kako je ono što je osjetio da bi trebao učiniti bilo to da se svuče i on, i stane u kolonu zajedno s njima.
Možemo se upitati: odakle mu je dolazio onaj glas koji je čuo iznutra? Da li je to bilo neko nadahnuće? Da li je stvaran? Da li je došao od Boga? Zar ne bi bilo bolje da je zaustavio kolonu i oslobodio one ljude? Možda nije mogao. Zašto je onda istina ta da se morao svući i stati u kolonu? Evo jednog mogućeg odgovora: osoba što se nalazi u onoj koloni proživljava takvu dramu da ne zna postoji li uopće Bog, ima li ljubavi na ovom svijetu, jer, ako nema ljubavi na svijetu, Bog ne postoji, život je nakazan, umiremo u apsurdu. Ali ako netko stane uz tebe, sam Krist postaje čovjekom i stoji uza te u koloni zbog ljubavi. Istina i smrt imaju smisla.
Vrijedi li ovo išta? Ono što se treba činiti je samo socijalna pomoć? Zar čovjek samo jede? Ili mu treba pokazati ima li Boga ili ne, da li ljubav postoji ili ne postoji? Nisam otišao u barake da dam ljudima jesti, niti da ih učim čitati. (Svi su bili nepismeni, osim možda jednog ili dvojice: José Agudo je bio u popravnom domu i znao je čitati, ali njegova žena nije. Cigani, "quinquis", momci koji su bili u zatvoru, znali su nešto slabo.) Otišao sam tamo i, ako želite znati, nisam uopće mislio propovijedati, znate da Mala Braća Charlesa de Foucaulda žive "u šutnji". Želio sam svjedočiti živeći među njima kao Isus u Nazaretu.
Kiko sa Domingom i Manolom, prvom
braćom koja su otišla živjeti u
njegovu baraku.
I što se dogodilo? Ono što se uvijek događa. Jednog dana kad je bila užasna zima i sniježilo je – a ja sam se grijao uz pse lutalice, jedan susjed nenadano uđe i reče mi: "donio sam ti peć jer vidim da umireš od zime!"
Malo po malo počeli su se približavati i pitati se: "Tko je ovaj ovdje, s bradom i gitarom?" Neki su mislili da sam učinio neki zavjet, drugi su mislili da sam protestant, jer sam uvijek nosio Bibliju. Cigani su dolazili zbog gitare... Nisu znali tko sam. José Agudo, koji se bio zavadio s drugim klanom "quinquis", došao me pitati što kaže Evanđelje s obzirom na tučnjavu. Ja sam mu pročitao Govor na Gori koji kaže ne opirite se zlu, a on je ostao zapanjen: "Kako? Ne budem li se branio ubit će me? Što mi je činiti?" Dao sam mu da čita "Cvjetiće" Sv. Franje, koji su ga veoma zadivili, te me više nije napuštao.
Dobro, neću vam sada prepričavati sve ove zgode, previše bi se odužilo...

Ulomak iz svjedočanstva Carmen
...Ono što sam željela reći je ovo: Kiko je imao duboko ukorijenjenog Slugu Jahvina, a ja sam donijela, kao na pladnju, ne mojom zaslugom, nije bilo moje, bio je to Drugi vatikanski sabor; Pashu i Uskrsnuće od mrtvih. Prva pjesma koju je Kiko napisao u barakama bio je "Sluga Jahvin"; trebalo je čekati dvije godine da dođe "Uskrsnuo je", da bi ušli u Pashalnu dinamiku.
Pashu nisam izmislila ja, niti Otac Farnes, već je bila plod ogromnog rada cijeloga Liturgijskog pokreta i cijeloga Biblijskog pokreta, koji su poticali Sabor. Taj rad se pokrenuo na Saboru.
Ja sam uvijek bila uz Kika, ali se nisam pouzdavala u njega, niti malo. Jedino me uvjerio onog dana kada je došao nadbiskup Madrida, mons. Morcillo, i ovo je bilo još jedno čudo koje bi bilo zanimljivo pripovijedati. Tek kad sam vidjela da je Crkva prisutna, započela sam surađivati s Kikom, pouzdavajući se više u njega.
Mons. Morcillo je bio autentični dar Božji. On nas je poslao u župe...