ponedjeljak, 28. rujna 2015.

Don Carlos iz Muća Gornjeg

kako jedan Kolumbijac postao sluga Božji u Dalmatinskoj zagori ...

'Ako Argentinac može biti Sveti Otac, može i Kolumbijac biti župnik u Muću' - dobrohotno rezimira Carlos TABORDA
Da nekom manje upućenom u lokalne prilike spomenete don Carlosa iz Muća, usprkos mogućoj asocijaciji na operu, vjerojatno bi namah pomislio da se radi o kakvom seoskom kriminalcu. No, nije u pitanju nitko onkraj zakona, pa čak ni neki nadobudni pjevač u usponu; riječ je o crkvenoj osobi, autentičnom don  Carlosu TABORDA, svećeniku-petrovcu iz Kolumbije, koji je u svojoj 42. godini po prvi put u ulozi župnika došao u Muć Gornji. Točnije, don Carlos svojim župovanjem uz to mjesto pokriva još i Gizdavac, te tzv . mućko Zelovo što, summa summarum, znači brigu za duhovni život sedamstotinjak vrlo odanih mu župljana.

A kako to da je omiljeni don Carlos iz Medellina, drugog po redu najvećeg grada (nakon Bogote) u Kolumbiji, završio u malom selu u Dalmatinskoj zagori, uistinu je zanimljiva priča, koja potvrđuje da su čudni putovi Gospodnji ..

Stigao za rata

- Zapravo je stvar dosta jednostavna; u jeku Domovinskog rata došao sam u Hrvatsku preko naše kolumbijske bogoslovije Redemptoris Mater, u sklopu svojevrsne razmjene učenika, to jest prihvatio sam poziv našeg osnivača neokatekumenskog puta  Kiko Arguella  da kao jedan od četrnaest polaznika dragovoljaca budem upućen na nastavak školovanja, a potom i na službovanje, negdje u svijet.

Moram priznati da Hrvatska tada nije bila zemlja o kojoj sam maštao, ne samo zbog ratnih okolnosti, nego i jezične barijere. Vidite da nisam neki talent za jezike - s osmijehom i na simpatičnom Španjola -hrvatskom strpljivo pripovijeda don Carlos, s kojim smo prije popodnevne svete mise razgovarali u župnom stanu pokraj crkve svetog Petra Apostola u Muću Gornjem, koji mu je otprije dvije godine dom.

Ne dijeli ga ni sa kim; sam sebi pere i sprema, a kuhati ne treba jer su se za svećenikovu ručak svesrdno ponudili susjedi. Ljubazna obitelj  Čolak  ga je, veli, zamolila da blaguje kod njih jer uvijek ima "jedan tanjur viška", što je on zahvalno prihvatio. Pa nam dalje pripovijeda:

- U Kolumbiji je nešto drukčiji obrazovni sustav nego u Hrvatskoj: osnovna škola traje pet godina, srednja pak šest. Osobno sam kao dječak, premda odgajan tradicijski religiozno, želio biti poput svojeg ujaka: on je bio imućni, obrazovani agronom, koji je imao praktično sve što je poželio, puno novca i buran život s mnogo djevojaka. On je bio moj idol iz djetinjih dana - priznaje don Carlos.

Veliki obrat

No, nakon srednje škole, kad isprva nije stigao upisati fakultet, dogodilo se nekoliko stvari koje su mu promijenile svjetonazor i, u konačnici, život ...

- Moj otac, inače obični radnik, doživio je prometnu nesreću, nakon čega se promijenio i kao takav me živcirao. Ujaka su mi ubili pripadnici kolumbijske mafije, što me, naravno, vrlo potreslo. Istodobno sam počeo pohađati kateheze, crkvene susrete mladih, gdje sam pokušavao naći odgovor za svoje vlastito trpljenje.

I tek tada sam, premda sam kao dijete išao svaku nedjelju na misu, spoznao Isusa. Shvatio sam da moram prihvatiti i ljubiti vlastitog oca, dakle čovjeka koji mi je dao život, baš takvoga kakav jest. Tada sam se zapitao je li i moj ujak bio uistinu sretan sa svim materijalnim što je imao.

I tako je, s tim spoznajama, novootkrivenom ljubavi prema bližnjemu i nužnosti pomaganja onima koji trpe, počeo moj poziv - sažima don Carlos koji je, priznaje, za početak svog svjetskog puta priželjkivao neku romansku zemlju u Europi, Španjolsku ili Italiju. No, Bog je htio da svoje poslanje kao bogoslov, a potom i kapelan, te odnedavno, eto, župnik, započne baš u Hrvatskoj, u Puli ...

- Studij sam, dakle, završio u Istri, služeći se talijanskim jezikom, no zadnji predmet, kanonsko pravo, položio sam na hrvatskom. Sa mnom je bio jedan kolega iz Kolumbije, koji se u međuvremenu vratio u domovinu; bilo mu se teško, u prvom redu, naviknuti na hrvatsku klimu, koja je u usporedbi s kolumbijskom vrlo hladna.

Ja sam isto često ispočetka imao upale grla, ai usred ljeta sam se noću znao pokrivati ​​s pet-šest deka. Znate, u mojoj zemlji pamtim najhladniji dan sa šesnaest stupnjeva, dok ovdje temperatura zna pasti ispod ništice!

Božja volja

No, na sve te okolnosti gledao je kao na Božju volju.

"Pa neću umrijeti, naviknut ću se", govorio je uvijek sebi naš sugovornik, koji je nakon Istre i zaređenja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji za vrijeme mosinjora  Ante Jurića  došao u Neslanovac, na splitska Brda, a potom iu župu svetog Ivana na Trsteniku u Splitu.

Kao kapelan bio je na službi ukupno četrnaest godina, dok nije "regrutiran" u Muć Gornji kao župnik.

- Upravo u vrijeme mog imenovanja za župnika u Muću, papa Bergoglio proglašen je poglavarom Katoličke crkve. Tada sam u šali rekao: "Ako Argentinac može biti sveti otac, može i jedan Kolumbijac biti župnik u Muću" - vedro se prisjeća duhovnik kojemu, razvidno je, premještaj nije teško pao ...
- Sve je to Božja volja; kažete da je tako odlučio don Marin Barišić, a ja vam velim da Bog djeluje kroz konkretne ljude. Ako nekamo trebam ići, isto za mene znači da za to postoje razlozi i potreba, i ja to poštujem - mirno veli don Carlos.

Često u domovini

Ipak, bez obzira na njegovu prilagodljivost, čežnja za dalekom domovinom i Medellin, milijunskim rodnim gradom, nikad se nije ugasila. - Gotovo svake godine putujem u Kolumbiju, tamo mi žive roditelji i četiri brata s obiteljima. Oni su prihvatili moje poslanje u Hrvatskoj jer znaju da je Katolička crkva svima nama majka koja nas veže, naš zajednički dom. Moja najmlađa sestra, pak, nastanjena sa suprugom u Njemačkoj, dođe u posjete ik meni. Bila je već dvaput u Muću, i vidjela da mi je ovdje lijepo. Znate , ja sam pronašao smisao. Sretan sam - veli nam dobri čovjek don Carlos, kolumbijski duhovnik u Muću Gornjem.
PIŠE: LENKA Gospodnetić, SNIMIO: JAKOV PRKIĆ / CROPIX